Emocionalno inteligentna osoba je, najjednostavnije rečeno, osoba koja percipira (vidi) emocije, razumije njihovo značenje i upravlja njima (a ne one njom) bolje od drugih. Kroz prošli mjesec sam se bavila utjecajem emocionalne inteligencije na ponašanje (https://bit.ly/3O98Hoh), regulacijom emocija (https://bit.ly/3MvaMcQ) i koliko dobra regulacija pridonosi dobrim odnosima.
Možemo reći da je glavni zadatak adolescencije naučiti kako regulirati svoje (jer jedino nad njima imamo kontrolu) emocije i upravljati njima na adaptivan način bez pomoći roditelja koji su do tad nudili smjernice. Osobe koje to ne uspiju u riziku su za razvoj problema mentalnog zdravlja, odnosno poremećaja u ponašanju. Utvrđeno je da su djeca i rani adolescenti s boljim vještinama regulacije emocija socijalno kompetentniji te da imaju kvalitetnije odnose s vršnjacima, za razliku od mladih s lošijim vještinama regulacije emocija[1].
Prosocijalno ponašanje (ponašanje za korist drugoga, za korist društva, pomaganje) je dijametralno suprotno agresivnom ponašanju. U članku u kojem sam pisala o tome kakvi programi socijalno emocionalnog učenja (https://bit.ly/3H8aGqw) trebaju biti napisala sam da oni rade na jačanju upravo prosocijalnog ponašanja, smanjenju problema u ponašanju i emocionalnih problema, povećanju otpornosti kako ne bi došlo do depresivnosti, delinkvencije, nasilja, zlouporabe psihoaktivnih tvari i slično.
Starija se djeca se u većoj mjeri prosocijalno ponašaju od mlađe budući da se povećava učestalost prosocijalnog ponašanja i njegova složenost kako se djeca emocionalno, kognitivno i moralno razvijaju. Razvoj prosocijalnog ponašanja i povećanje njegove učestalosti s dobi usko je povezano s dječjim emocionalnim razvojem, a posebno s razvojem empatije. S dobi također dolazi do promjena u motivaciji za takvo ponašanje. Tako se primjerice adolescenti, za razliku od mlađe djece, češće ponašaju prosocijalno bez očekivanja vanjske nagrade, tj. iz altruističnih motiva.[2]
Rezultati istraživanja pokazuju da se adolescenti s boljim vještinama regulacije emocija češće prosocijalno ponašaju od mladih s lošijim vještinama regulacije emocija.[3]
Također, djeca koja su emocionalno inteligentnija vršnjaci ocjenjuju kao manje agresivnu, a učitelji kao više prosocijalnu.[4]
Zanimljivo je navesti da rezultati nekih istraživanja pokazuju da su sklonost pomaganju i prosocijalne vještine povezane s boljom socijalnom prilagodbom i većom emocionalnom stabilnošću.[5]
Što to znači?
Svi se mi rađamo s nekim predispozicijama i u određenim okolnostima, roditelji koriste odgojne metode za koje vjeruju da su najbolje za njihovu djecu i rade najbolje što mogu u tom trenutku. Škola ne bi trebala biti samo obrazovna, nego i odgojna institucija jer su veliki problemi društva upravo agresivno ponašanje pojedinaca, ponašanje bez empatije, bez razumijevanja prvenstveno sebe, svojih emocija, a potom i tuđih. Djeca koja uče socijalno – emocionalne vještine imaju bolju regulaciju emocija, više razumiju, više su povezani sa sobom, a kao posljedica toga je i prosocijalno ponašanje – ponašanje koje je usmjereno ka boljitku društva, razvoju i boljem sutra za sve.
Iva Zaimović, magistra socijalne pedagogije
[1] Spinard i sur., 2006 u Emocionalna inteligencija, agresivno i prosocijalno ponašanje učenika rane adolescentske dobi, Završni rad, 2014.
[2] Keresteš, 2002 u u Emocionalna inteligencija, agresivno i prosocijalno ponašanje učenika rane adolescentske dobi, Završni rad, 2014.
[3] Hubbard i Coie, 1994; Rydell, Berlin i Bohlin, 2003; Spinard i sur., 2006 u u Emocionalna inteligencija, agresivno i prosocijalno ponašanje učenika rane adolescentske dobi, Završni rad, 2014.
[4] Rubin, 1999; prema Lopes, Salovey i Straus, 2003 u Emocionalna inteligencija, agresivno i prosocijalno ponašanje učenika rane adolescentske dobi, Završni rad, 2014.
[5] Eisenberg i Mussen, 1989 u u Emocionalna inteligencija, agresivno i prosocijalno ponašanje učenika rane adolescentske dobi, Završni rad, 2014.