Što vam prvo padne na pamet kad pročitate riječ percepcija? Možemo reći da je percepcija ili opažanje proces kojim mozak organizira podatke dospjele iz raznih osjetila i interpretira ih tvoreći smislenu cjelinu. Ona nam omogućava da razne mrlje boje vidimo kao određeni predmet, da mnoštvo zvukova čujemo kao govor, da kombinaciju slatkog, kiselog, ljutog i ostalih okusa okusimo kao određeno jelo i tako dalje. Da bismo mogli nešto percipirati zaslužni su naši osjeti kojima upoznajemo vanjski svijet, no osjeti su samo elementi od kojih se sastoji cjelokupni doživljaj, a to je onda naša percepcija.
A, kako vam se sviđa definicija da je percepcija subjektivni odraz objektivne stvarnosti te da ta definicija najbolje objašnjava što percepcija zaista jest?
Što to znači? Percepcija kao subjektivni odraz objektive stvarnosti. Imamo jednu stvarnost za koju mislimo da je svi vidimo na jednak način, ali zapravo ju svi vidimo na malo drugačiji način, subjektivno. Pa tako nemamo jednu stvarnost, nego imamo onoliko stvarnosti koliko ima nas, nemamo jednu, realno objektivnu situaciju, nego onoliko subjektivnih percepcija koliko ljudi tumači tu situaciju. Dosta komplicirano, zar ne?
Što mi tu možemo? Prvo moramo zaključiti da svatko vidi ono što želi vidjeti i ponaša se onako kako se odabere ponašati na temelju toga što vidi, prepozna, percipira, a pritom je sve obojano našim uvjerenjima. Naše ponašanje ovisi o tome kako mi vidimo i doživljavamo svoju okolinu i događaje u njoj. I mi i naša djeca.
Tu dolazimo do filtera ukupnog znanja. On podrazumijeva naša iskustva, sve što smo stekli iskustveno kroz život te kroz usvajanje različitih znanja. Pa tako, roditelj ima više iskustva i znanja (barem kad je dijete malo) od svog djeteta i u skladu s tim mogu imati u potpunosti drugačiju percepciju nekog događaja. W. Glasser kaže da je najvažnija životna lekcija koju moramo naučiti jest ne proglašavati nešto lošim samo zato što je drugačije od onoga što mi želimo. Tolerancija je upravo to – uložiti napor i prihvatiti da drugi u svojim glavama imaju drugačije slike od nas. Možete li vi prihvatiti da vaš suprug ili vaše dijete ima drugačiju sliku u glavi? Da su im važnije neke stvari i da neke stvari na drugačiji način percipira i vrednuje.
Što možete napraviti sa svojim djetetom?
Razgovor, razgovor i još puno razgovora! 😊
- Pitajte dijete da vam objasni svoju stvarnost, što je ono vidjelo i kako se što dogodilo, iz kojeg razloga je postupilo tako kako je postupilo. Tu ćete vidjeti što je vaše dijete motiviralo da odabere jedan oblik ponašanja, a ne neki drugi. To su vrlo važne informacije koje možete prikupiti i na temelju njih djelovati.
- Pokušajte predočiti svom djetetu kako je vama to izgledalo, kako vama to zvuči i iz kojeg razloga to vidite na taj specifičan način.
- Zatim komentirajte gdje se vaše slike razilaze i pokušajte zajedno vidjeti gdje je to ‘križanje’ u kojem se razilazite. Što mislite o tome?
- Razmislite je li djetetov način i pogled toliko loš samo zato jer je drugačiji od onog kako biste vi postupili ili onoga što mislite da je ispravno, da tako treba.
- Smislite kako dalje, navedite neke nove izbore u takvim sličnim situacijama koji bi možda bili djelotvorniji i za vas i za dijete.
Zapamtite, naša realnost nije objektivna. Subjektivna je i odraz je našeg svijeta kvalitete, naših filtera, odnosno naše percepcije. Samo po sebi ništa nije ni dobro ni loše, mi svemu dajemo vrijednost. Naša realnost je naša percepcija realnosti. Svatko od nas živi u svojoj realnosti.
Želimo li promijeniti svoju realnost, moramo znati da možemo utjecati na svoju percepciju, odnosno možemo je mijenjati.
Iva Sambolek, mag.paed.soc.
