U Lijepoj našoj brak je postao luksuz na koji se odlučuje sve manje i manje građana iz godine u godinu, a razvod više nije nužno zlo već jedan trend koji jača iz godine u godinu.
Rastava je često neugodan proces u kojem supružnici žele ocrniti jedan drugoga međusobnim optužbama, omalovažavanjem i povrjeđivanjem. Prve žrtve u tom “ratu” su djeca koja “postaju ranjiva, krhka, preosjetljiva, što uzrokuje loše dalekosežne posljedice na intelektualnu efikasnost, socijalnu prilagođenost i emocionalnu stabilnost...” Kako bismo pokušali bar djelomično ući u njihov svijet razgovarali smo s dr. prof. psihologije, ujedno i sudskim vještakom, Aleksandrom Milićem koji sudjeluje u dijagnostici, vještačenju i prevenciji neželjenih posljedica disfunkcionalnih i/ili razvedenih roditelja.
Djeca se tijekom rastave moraju prilagoditi raznim promjenama. Njihova uobičajena svakodnevica se narušava. U prvom redu izložena su “disfunkcionalnosti supružnika – roditelja, koji svoje nezadovoljstvo, ljutnju i protivništvo agregiraju međusobnim optuživanjem, omalovažavanjem i povređivanjem, a djeca doživljavaju trajan strah, nesigurnost, intenzivnu duševnu bol i patnju.”
Osim toga, u njihov život ulaze novi ljudi, poput psihologa. O njihovoj ulozi dr. prof. Milić je rekao: “Djeca su u potrebi da im se pomogne u prevenciji neželjenih posljedica i prilagođavanju nastalim promjenama uključivanjem psihologa i adekvatnih psihoterapijskih metoda. Upravo, prilagođenim pristupom, psiholog će neutralizirati i/ili otkloniti neželjene utjecaje navedenih modaliteta traumatizacije. Djeca će u toj osobi doživjeti podršku i oslonac u trenucima kada im je to najpotrebnije.”
Nadalje, tešku prilagodbu i situaciju, roditelji mogu još više otežati npr. govorenjem loših stvari o drugom roditelju, ili traženju djece da postanu njihovi špijuni. Dijete, već zbunjeno svim promjenama, postaje pijun u rukama svojih roditelja koji zaboravljaju da je “… djetetu bolno slušati i doživljavati loše informacije o drugom roditelju. Krajnje je štetno pretvarati djecu u špijune, ulogu koju djeca s traumatizacijom, ponekad, i izvršavaju. Tada se formiraju loše navike, djeca se uče lagati i prilagođavati lošim modalitetima komunikacija, interakcija, transakcija i ponašanja… Praksa pokazuje da roditelji češće utječu na stavove, mišljenje, sliku kao i na ponašanje djeteta prema drugom roditelju, u težnji da ostvari naklonost djeteta prema sebi. U osnovi to je rivalstvo roditelja, a djeca su samo emocionalno “pogodan transmiter” koji trpi opterećenja i stalnu traumatizaciju koja narušava efikasno prilagođavanje u nastaloj težoj životnoj okolnosti… Djeca će postupno spontano steći istinitiju sliku svakom od roditelja”, a do tada, po riječima gospodina Milića, najbolji obrazac ponašanja je da se “u interesu dobrobiti djeteta održi, podržava i razvija emocionalna vezanost za oba roditelja. Ukoliko jedan od roditelja, ekstremno negativno utječe na dijete, kontakte treba institucionalno prekinuti, do promjena okolnosti“.
Roditelji kao da zaboravljaju da će njihov pritisak na djecu, izloženost traumatizaciji konfliktima supružnika, kao i sama činjenica da ostaje praznina koju je gotovo nemoguće ispuniti “… uvjetovat, ovisno od uzrasta, reaktivne poremećaje – strepnju, strah, plakanje, gubitak samopouzdanja, tugovanje , povlačenje, pad aktivnosti djeteta te različiti modaliteti somatizacije.” U tom je slučaju “potrebno stvaranje psihosocijalnog ambijenta, u prisustvu drugih osoba kao što su vršnjaci ili bliske osobe iz ostatka rodbine koji su oslonci u doživljaju ugoda, prijatnosti, radosti… putem ohrabrujućih i okupirajućih aktivnosti primjerenih uzrastu i psihosocijalnom profilu djeteta. U konkretnim slučajevima se uključuju i konzultiraju stručne službe socijalnog rada, psihološke i pedagoške službe zdravstvenih institucija ili škola. Intenzivnijom okupacijom, kompenzirat će se nastale praznine i umanjiti nedostaci jednog od roditelja“.
Na pitanje što se savjetuje roditelju u slučaju da im je supružnik zlostavljač, alkoholičar ili ovisnik o opojnim sredstvima te kako u tom slučaju pružiti odgovarajuću podršku djetetu i pomoći mu prevladati traume dr. prof. Milić nam je odgovorio sljedeće:
“Izrazito je značajno odlučivanje u službi socijalnog rada ili na sudu, kome povjeriti dijete na odgoj i socijalnu skrb, a potom kako urediti kontakte s roditeljem koji je zlostavljač, psihopat, alkoholičar ili ovisnik o opojnim sredstvima – bilo kojim psihoaktivnim supstancama. Praksa pokazuje da se tu stručne službe socijalnog rada, a potom ni sudci ne ponašaju niti odlučuju sukladno struci i profesiji. Ponekad, zbog nedovoljne kompetentnosti ili pod utjecajem psihopatiziranog roditelja, češće oca, odlučuju kontrarno dobrobiti djeteta. Tu je neophodno vještačenje, primarno psihološke, a po potrebi i psihijatrijske struke. To podrazumijeva valjanu genezu slučaja; psihosocijalni profil roditelja i djece; emocionalnu vezanost djece i roditelja; prognostiku slučaja i zaključke u vezi sa zadacima koje je vještak dobio od socijalnog rada ili suda. Svi složeniji slučajevi se sudski procesuiraju. Praksa vještačenja ukazuje da je, u slučajevima kada je jedan od roditelj zlostavljač, alkoholičar ili ovisnik o opojnim sredstvima, nužno donijeti mjeru zabrane viđanja s djetetom na duži period, do promjene okolnosti, ili do punoljetnosti djeteta. Na tome treba inzistirati roditelj kome su povjerena djeca, putem odabranog odvjetnika.”
Bez obzira kakva je osoba supružnik i roditelj, utječe li dobro ili loše na dijete, u većini slučajeva u svojoj obitelji ona se smatra žrtvom okolnosti tako da nerijetko dijete biva pod utjecajem ne samo svojih roditelja, nego svih ljudi koji bi mu trebali biti sigurna zona. Iako sam roditelj treba preuzeti odgovornost i razgovarati sa svojim roditeljima, braćom i sestrama kako bi ih spriječio u stvaranju pritiska i neželjenih komentara, često odnos djeteta s rodbinom, nakon rastave, ovisi “…o “kvaliteti“ rastave, psihosocijalnog profila supružnika i njihovih mogućnosti dogovaranja i održavanja dogovora… Ukupni odnosi s ostatkom rodbine su za djecu izrazito značajni i treba ih održavati i njegovati u cilju uspješnog prilagođavanja djece u njihovom odrastanju. Posebno su tu značajni odnosi s bakom i djedom i drugim osobama s kojim su djeca bila i ostala u kvalitetnijoj emocionalnoj povezanosti kao što su tetke, ujaci, stričevi, rođaci…”
Iz svega navedenog lako se može zaključiti da najveću ulogu u prilagođavanju novonastaloj situaciji i daljnjem razvoju djece imaju roditelji i njihova obitelj. “Svi neadekvatni, nepoželjni , traumatski postupci roditelja tijekom bračne zajednice, u period rastave i poslije rastave, značajno opterećavajuće utječu na odrastanje i prilagođavanje s razornim refleksijama na budući život djeteta. Kvalitetniji i adekvatni postupci s djecom prije i poslije rastave, značajno umanjuju posljedice traumatizacije, djeca se lakše konfrontiraju s teškoćama, prazninama, uspješnije prevladavaju nastale teškoće i “ izlaze “ manje oštećena i/ili neoštećena. To što je dijete prošlo ne znači da mora biti oštećeno u svojim budućim vezama. To ih može i ojačati.” Utjecaj okoline je, također prisutan, jer “prepričavanja i doživljavanja druge djece o svojim roditeljima, njihovim doživljajima, spominjanje oba roditelja… u vrtiću , školi , na izletu, na priredbama…, svakako utječe na doživljavanja djece rastavljenih roditelja. I o tome treba prigodno razgovarati i saznati kako to dijete doživljava kako bi se to adekvatno objasnilo, primjereno kompenziralo, osnažilo dijete i umanjio osjećaj nedostatka drugog roditelja, njihove iscrpljujuće zavisti, povrijeđenosti, zadovoljenja potreba i zdravijeg odrastanja.“
Stoga, roditelji koji se odlučite na rastavu, u prvom redu imajte na umu dobrobit svoje djece jer bez obzira kakav je brak oni su ipak nagrada koja je proizašla iz njega. Nemojte zaboraviti da i oni prolaze kroz sve što i vi, čak i više. A upravo ste VI ti koji im možete olakšati i pomoći da imaju stabilnu sadašnjost i budućnost.
Anna-Maria Križanac
