Bager, dizalica i susjeda Milica

I tako. Neki dan porušili cijeli dječji park u jednom zagrebačkom prigradskom mjestu. Počupali sprave. Park nestao u par minuta. Stanarima je smetala dječja buka. Jučer sjedim kod šogorice na terasi, čovjek urla s balkona na djecu koja se loptaju na ulici. Parka također na žalot nemaju. U 6 popodne. On je umoran, on radi cijeli dan, on ima malo dijete i tako redom. Srećom pa svi mi ostali ne radimo, uopće nismo umorni, nemamo malu djecu i kako se uopće usudimo ne imati razumijevanja za te užasne probleme jednog napačenog i premorenog susjeda.

I sad se čovjek mora zapitati, zašto pametujemo kako nam djeca previše vise po mobitelima i laptopima i istovremeno urlamo na njih kada se napokon igraju po parkovima, ulicama, livadama. Što se dogodi odraslom čovjeku, da tako zastrani? Jesmo li svjesni koliko smo sami krivi za sve ono što nam djeca u stvari vraćaju nazad? Gdje smo ono, u kojem trenu zaboravili kako je to bilo kada smo i sami bili djeca.

Za početak, previše razumijevanja tražimo od njih, a premalo ga dajemo. Kad su tek maleni dvogodišnjaci, tražimo od njih da mirno sjede, kako bi mi u miru popili kavu sa fredovima u kafiću. Od dvije godine starijeg djeteta očekujemo da samo pospremi svoju sobu, da nikada ne zaprlja haljinicu u pijesku, jer smo je tako lijepo dotjerali, a haljina uopće nije bila jeftina. Od šestogodišnjaka očekujemo da pazi na ključeve, mobitel i sve svoje stvari dok kreće u školu. Od osmogodišnjaka da bude sam kod kuće, da zna kako treba postupiti za vrijeme potresa, poplave i ostalih nepogoda. I tako do beskaraja. Očekivanja, očekivanja, očekivanja. A razumijevanja sve manje. Jer smo umorni, radimo cijeli dan, radimo i honorano jer nam treba novac, jer smo umorni, radimo, radimo, radimo.

Ako dijete ne posluša neki naš zahtjev, mi odrasli automatski mislimo da nas dijete izaziva. Da nam prkosi. A možda je samo kao i mi. Umorno, iscrpljeno, frustrirano, tužno. Možda ponekad ipak nije mazga tvrdoglava, nego mu se samo naprosto ne da. Kao i ponekad nama. Dosta mu je svega baš taj dan. I baš mu se eto ne da. A mi navalili kao sivonje. Ustvari, kao mazge tvrdoglave.

Onaj susjed koji je urlao sa svog balkona je recimo malo obrnuto posložio neke stvari. Odrasli bi trebali zadovoljavati potrebe djece, a ne obratno. Umjesto da očekuje da djeca prihvate njegove zahtjeve, trebao bi bit sretan što će i njegovo malo dijete jednoga dana imati priliku na ovoj istoj cesti nabijati loptu. Valjda ne misli da će on spavati, a dijete će kraj njega čekati da se on naspava, pa će onda sve biti savršeno. Da, da. Malo je čovjek naopako zabrijao.

A da ne spominjem kako vika, vrijeđanje i takvo ponašanje odrasle osobe utječe na dijete. Što ono na cesti, jer je zbunjeno što je učinilo u toj veseloj igri. Što ono doma koje sluša oca koji urla na djecu koja se igraju na zraku, a sat vremena ranije je urlao na njega da pusti te igrice i ode nekad nabijati loptu s drugom djecom. Tada još nije bio jako umoran.

Djeca obično najviše uče gledajući, slušajući. Roditelj koji viče i agresivan je, uči dijete tako rješavati probleme. Roditelj koji mirno i smireno komunicira, uči dijete da bude empatično. Ovo je odlična prilika da pokažemo djeci koje su bitne životne vrijednosti. Žalosno je biti odrasla i zrela osoba, a ponašati se poput ovog oca.

I tako, mi odrasli sa vremenom sasvim zaboravimo biti djeca koja smo nekada bili. Kao da svijet više ne gledamo istim očima. Zaboravljamo sve one sitne radosti, zaboravljamo se smijati, veseliti sitnicama. Sve se manje smijemo, sve se više brinemo. A svaki dan je u stvari nekako isti. Neki s manje, neki s više prepreka. I uvijek ih nekako preskočimo, ali uvijek se prije toga sami sa sobom iznova borimo. Zaboravili smo otići u prirodu i slušati ptice. Pozdravljati susjede. Mahnuti djeci koja se veselo loptaju. Uživati u dječjoj graji, jer to znači da su djeca sretna. Da za njih ima nade.

Da, žalosno je biti odrasla i zrela osoba, a ponašati se poput ovog oca. A isto tako su se ponašali svi oni, zbog kojih je jedan dragi dječji park, u kojem su djeca umjesto kuckanja po mobitelu, mogla imati veselo i sretno djetinjstvo provodila dane. Jer svi ti tužni i frustrirani ljudi su nekada nabijali loptu po nekoj livadi. Tada nije bilo toliko parkova i zgrada, pa nisu morali razmišljati hoće li se njihov veseli smijeh odbijati o zidove, hoće li njihova lopta razbiti koji prozor. Bili su toliko bezbrižniji od naše djece i stvarno je teško shvatiti ovo u što su se pretvorili. Čangrizave čuvare svojih sivih i ledenih zidina. I teško je i zamisliti da bi netko kome ja mama dala ime Dragec, Milica ili Veselin htio ovako nauditi djeci iz susjedstva, no baš oni su zahtjevali da se park pretvori u ništa. I umjesto da siđu, okupe djecu i ispričaju im kako je nekada lijepo bilo biti dijete, ubili su im sve ono nevino i dječje u njima. Pravi ste primjer djeci. Što te smeta, ubij il’ poruši. Jer drugog rješenja sigurno nema. E moj narode!

Tihana Kunštek

Oglas

Komentiraj

komentari