U znak podrške svim roditeljima koji su izgubili svoju djecu u trudnoći ili na porodu
Tri godine i devet mjeseci. Da dušo, već toliko je vremena prošlo. Ne znam da li kod tebe ovo vrijeme išta znači, no nas ovdje ubija. Ili stoji ili mahom leti. Ponekad promatram leptire u prirodi i tražim koji bi možda mogla biti ti. Gledam njihov ples na suncu i pomislim kako pamtim tvoj posljednji ples. I bez obzira na vrijeme koje nas od toga dijeli, on u meni živi kao da je baš sada tu. Kao da tvoje nožice i dalje plešu po unutrašnjosti moje dvorane. Čuvam sve tvoje slike. One crno bijele i one detaljnije smeđe, sa svih ultrazvučnih pregleda. Kad sam shvatila da vremenom blijede, fotokopirala sam ih u nekoliko primjeraka, uokvirila. Gledaš me sa zida moje sobe, iz stubišta. Vidim te čim uđem u stan. Malena, sklupčana, sa čvrsto stisnutim šakama. Izgledaš kao pravi, mali fajter. Tako sam te znala i od milja zvati kada sam sa oduševljenjem gladila mjesta gdje su završavali tvoji udarci. Sjećam se kao da je bilo danas kada sam ti rekla: „Ajme kako si malena! Imaš samo 300 grama, a udaraš kao Bob Sapp!“
Kupila sam ljubičastu trudničku haljinu, a na trbuhu je bila beba balerina. Onako, sasvim prigodna. Prigodna za tu našu dvoranu po kojoj si plesala. Zašto se nisi jače borila? Zašto pobogu? Bila si zdrava i jaka! Zašto? Zašto ja smiraj u tvom plesu nisam shvatila sasvim drugačije? Zašto? Mislila sam samo da više nemaš toliko mjesta za svoje baletne korake. Da nema mjesta za jedan veseli allegro, coupe jete ili neki rond de jambe. Da nema mjesta za tvoje udarce. Za aprekat, direkt, kroše.
Ponekad pomislim da sam ljuta na tebe, ali to nije ljutnja, to je samo moja tuga. Znam da si željela vidjeti kako izgledam. Znam da si htjela trčati po lokvama nakon kiše, znam da si htjela probati sladoled od čokolade, loviti leptire po livadi, grliti me prije spavanja. Da, znam da si me htjela zagrliti jednako snažno kao i ja tebe. Znam da nisi kriva što nisi. Sve je to nešto što je bilo zapisano na nevidljivoj matrici ljudskog uma, između otkucaja naših srca, sapleteno u klupku niti naših duša. Te naše sitne želje, koje su ipak ostale samo to. Želje. No znamo da su one jedno. Samo sirovi plod naše mašte. Znamo da je stvarnost nešto sasvim drugo i da ne treba puno da ta želja i osmijeh postanu bijes ili tuga. Razočaranje i patnja.
Jučer sjedim u kafiću i razgovaram sa osobom koja je samo zbog tebe ušla u moj život. Da dušo, ti si mi ju poslala. Time si pomogla svojim roditeljima da ih danas grle malene ručice tvojeg nasmijanog brata. Ruke te osobe su te prenijele iz vodenog u zemaljski svijet i sa zemlje pustile ravno u nebo. Iste te ruke su donijele tvog brata iz vodenog u zemaljski svijet i položile ga cendravog na moja prsa. Slušam ga kako razgovarajući na mobitel tješi svoju četverogodišnju djevojčicu. Svoju princezu. Svoju kraljevnu. Da, sada bi i ti bila tako velika, pametna i lijepa. Gledala sam ga i vidjela toliko ljubavi u njegovim očima i toliko blagosti na njegovim usnama. Znaš li što mi je rekao kada je shvatio moj pogled?
„Često poželim da te uopće ne poznam. To bi značilo da nisam s tobom proživio ono što jesam. Smrt tvog djeteta. Ali još češće sam zahvalan što jesam. Zbog tebe sam bolji čovjek“. Je li to tvoja svrha dijete? Da od nas činiš dobre ljude? Jer ako jest, uspjela si dušo. I ja sam toliko, toliko beskrajno ponosna na tebe.
I ima nešto savršeno posebno u toj ljubavi koju osjećam prema tebi. To je zaista najčistija ljubav koja postoji. Ta ljubav prema tebi anđele. To je vječna i čista ljubav. Nadilazi sve druge ljubavi. Ljubav prema djetetu anđelu. Nitko se ne voli toliko. Jer ti si biće koje me nikada nećeš napustiti, razljutiti, uvrijediti. Ti si savršenstvo u svakom pogledu. Ti si netko zbog kojega se ne bojim smrti, a ni ovog gorko-slatkog života kojem je smrt zadnja postaja. I nije me sram suza koje ponekad čak i na javnom mjestu pobjegnu iz oka. One najčešće teku ili zbog tuge ili zbog velike ljubavi. Moje teku iz oba razloga. No nikada me ne razdiru. Samo mi pomažu da dostojanstveno dođem do trenutka kada me opet oblije sva moja životna snaga i poriv da napravim korak dalje. Hvala ti i za to. Više ne gledam u zatvorena vrata. Nadvladala sam osjećaj da ja živim život. Život živi mene. I zemaljski i nebeski. I iskreno žalim roditelje koji nemaju snage cijelom svijetu reći da si i ti njihovo dijete. Razumijem i suosjećam, no žalim ih. Koliko tek njima treba snage da svu tu lavu tuge, očaja, bijesa i straha, izvaljaju kroz svoje tijelo i dušu. No ti postojiš. Vikni im da postojiš. Daj im snage da to prenesu svima. Moje dijete nije među nama, no moje dijete postoji. Nije izmišljeni, imaginarni lik. Njegujte i u drugima osjećaj da je vaše dijete bitno. Ne zatomljujte vašu tugu. Dijelite svoje sretne trenutke kao razbacane konfete na bučnoj svadbi. Podijelite i svoju tugu. Oslobađajuća je. Ne razdire. Liječi.
Zato pričajmo o našoj djeci. Ona postoje. Samo mi više nismo sa njima. I ne trebate gledati u nebo i tražiti ih. Oni su tu sa nama.
Tihana Kunštek
