Da li sam trebala učiniti više?

Stojim u velikom supermarketu na blagajni. Ispred mene otac  sa malenom djevojčicom. On prosječno zgodan, ona prelijepa mlada damica od kojih četiri godine.

„Tata, ja bi ovu lizaljku! Molim teeeee!“, zamekeće ona nježnim glasom i pogleda ga dubokim, molećivim pogledom. Volan haljinice zatitra oko njenih mršavih nožica i ja primijetim koliko je ispran i oštećen. Sigurno voli tu haljinicu i haljinica se često pere, pomislim. A možda i nije prva vlasnica, pomislim i na to. Nekako u zadnje vrijeme često promatram ljude iz takve perspektive. Ne zato jer to želim, nego zato jer me nešto u mom karakteru tjera na to. A vjerojatno i zato što je nekako sirotih ljudi sve više i više.

„Ne mogu ti kupiti lizalicu. Razgovarali smo o tome, zar ne?!“, kaže joj on i nježno je pogladi po glavi. U njegovom pogledu ugledam pun vlak ljubavi i jedan strogo skriveni vagon tuge.

Ona spusti glavu, on izvadi 20 zgužvanih kuna iz stražnjeg džepa svojih izlizanih traperica i njima plati glavicu slatkog kupusa, dvije rajčice i mali, tamni kruh. Pogled mi krene za njima dok blagajnica krene otkucavati moju robu. Sa police uz blagajnu brzo uzmem jednu lizalicu i stavim je pred nju. Plativši, brzo izađem sa nadom da ću ih još negdje stići. Ugledam ih na platou trgovine kako joj veže lijevu tenisicu. Priđem.

„Oprostite, nemojte se molim Vas ljutiti. Kupila sam malenoj lizalicu i voljela bi da joj smijem dati.“, kažem vrlo pažljivo da ni jednog ne uvrijedim.

On se lagano digne iz klečećeg položaja, zabezeknuto me pogleda i mirnim i hladnim glasom odgovori: „Oprostite, nemojte se Vi ljutiti, no moje dijete ne jede to smeće. Mi smo vegani!“

Ostala sam stajati na platou gledajući tupo za njima, sa velikom prazninom na srcu. Pitala sam se kako sam mogla biti toliko slijepa uz zdrave oči i bistru glavu i shvatila da srce nije vidjelo ono što je trebalo vidjeti. Srce ne gleda tim očima koje stoje u glavi. Pitala sam se da li ću opet ikada tako impulzivno reagirati, misleći da činim dobro. Da li ću deset puta prije svoje reakcije promisliti ili ću definitivno odustati. Odustati da krenem nekome pružiti ruku kada mislim da mogu pomoći. Odustati zbog straha da uopće ne činim dobro. Da li sam uopće u sve ovo vrijeme činila dobro.

Nekoliko dana kasnije, sjedim u svojoj blagovaonici i pišem. Divan je i miran dan. Ukućani nestali sa svojim obavezama, posao, škola, slobodne aktivnosti. U tim trenucima samoće, najčešće pišem. To je ono moje vrijeme mira i vrijeme kada se zaista mogu koncentrirati i svoje misli prenijeti na papir. Vrijeme je toplo i vrata balkona su širom otvorena. Kroz prozor čujem gradsku vrevu, no ona mi ne smeta. Smiruje me. Tada začujem udarac i razbijanje stakla. Prenem se i začujem urlik iz susjednog stana: „Lucija, što si to napravila? Pogledaj što si napravila! Jesi li ti normalna glupačo???“

Lucija je prelijepa četverogodišnja djevojčica iz stana do mog. Ima dvije godine mlađeg brata i prelijepu, mladu mamu. Mislim da mama nije ni starija od 25. Otac joj u liftu često smrdi na jeftino vino i nije baš u mojim očima ostavio neki dojam. Rekla bi da je jedno desetak godina stariji od nje. To su naši novi susjedi u stanu koji se iznajmljuje.

Skamenim se nad tako glasnim urlanjem i prestanem kuckati. I mene je urlik prepao i pokušavam zamisliti Lucijino preslatko lice sada.

„Oprosti  tata, slučajno sam!“, čujem malenu četverogodišnjakinju kako se ispričava nježnim i umilnim glasom.

„Slučajno? Slučajno? Koliko puta tjedno ti slučajno moraš nešto ispustiti glupačo? Sad to moram čistiti glupačo jedna balava! Glupačo, glupačo, glupačo, glupačo, glupačo, glupačo, glupačo….“, i tako u nedogled glasom pomahnitalog ubojice. U tom trenu mi „padne roleta“, doživim black-out, skočim sa stolice, odjurim na stubište i doslovce sjednem rukom na zvono svojih susjeda. On naglo otvori vrata i ošine me pogledom ubojice.

„Slušaj majmune, ako isti tren ne prekineš urlati na ovo dijete, slijepiti ću ti šamarčinu da ćeš se tri puta okrenuti oko svoje osi, majmune neuračunljivi. Jesi li ti za Boga normalan? Urlaš na četverogodišnje dijete majmune. Urlaj na mene mater ti hebem bolesnu!!!“, izderem se na njega jednakim intenzitetom kao i on do koji sekunda prije, na svoju preplašenu kći.

On podigne jednu obrvu, a  meni taj tren dođe iz dupeta u glavu da ispred mene stoji osoba bar jedan puta teža od mene i jedno 30 cm viša i zakoraknem jednom unazad, kao i da u Lucijinim očima koja stoji iza njega nasred hodnika, vjerojatno izgledam jednako nasilno.

„Oprosti!“, kaže on kratko i snuždeno i zalupi mi vrata pred nosom.

Od toga dana, ja više nisam čula urlanje iz tog stana. Ponadala sam se da sam grmalju očitala lekciju, no nije bilo tako. Više nije urlao, sada bi je odmah udario, dok još nije dobio poriv da podigne glas. Na žalost, ja to tada nisam znala. Svaki put kada sam ugledala malenu u liftu i njen veseli pogled i osmijeh koji sam dobila, srce mi stezalo na veličinu borovnice, pomislivši kako li je malenoj živjeti sa takvom osobom. Noćima sam razmišljala što bi bilo pametno napraviti i jedino što sam tih dana učinila, rekla sam mami Lani da ako ikada treba bilo kakvu pomoć, bilo koje vrste, da se ne ustručava pozvoniti na moja vrata. Pogledala me sa velikom zahvalnošću i znala sam da je shvatila na što sam ciljala. Samu sebe sam uvjerila da sam u oba slučaja postupila ispravno.

Tjedan dana kasnije, u posjet mi je došla moja petogodišnja nećakinja. Kako su se to jutro Lucija i ona srele u liftu i odmah jedna drugoj svidjele, obećala sam Lani da ću popodne, kad joj muž ode na posao, dovesti Niki kod Luce na igranje. Popodne Niki u svoju Frozen torbicu pobaca par igračaka, kekse i čokoladu i zamoli me da je odvedem preko.

Pozvonimo jednom na vrata i u tom trenu  začujem Lucijin vapaj: „Mama, ide tata, ide tata! Molim te, nemoj mu reći da sam prosula rižu, molim te mamice, bojim se! Sakrij me u  ormar!“. I danas pamtim njeno lice kad je otvorila vrata. Crveno, zajapureno, puno boli i neugode. Sigurna sam da i ona pamti moje.

Mjesec dana kasnije, dolazim sa posla i vidim stubište puno stvari. Lana se široko osmjehne, namigne  i kaže: „Selimo se, našli smo veći i jeftiniji stan. I moram ti još nešto reći. Trudna sam! Javim ti se čim se smjestimo, da proslavimo“. Nikada ih više nisam vidjela. Ne osjećam se bolje zbog toga, ali lagala bi kad bi rekla da nisam odahnula. Na žalost, bez obzira što ih ja više ne čujem, sigurna sam da ih netko drugi sluša. I nadam se da će Lana jednog dana prekinuti tu njihovu agoniju na ispravan način.

Zaista se često sjetim malene Lucije i još češće zapitam, jesam li tada mogla učiniti više. Da li sam trebala učiniti više? A onda opet pomislim da je njena mama zdrava i odrasla žena i da bi ta pitanja u stvari ona sebi trebala postaviti. I na kraju ostaje pitanje na koje uvijek teško sama sebi odgovorim: „Treba li se krava držati svoje livade?“

Treba li čovjek postupati instinktivno ili predisati situaciju? Treba li uopće o tome razmišljati ili gledati svoja posla i produžiti?  Hoćemo li ako reagiramo napraviti veću štetu ili bar malo koristi? Ja i dalje živim u nadi da ipak nekako pomognem, mada bi voljela da mogu i znam više. Ako znate kako biti bolji čovjek, slušam! Za takve stvari, moje srce je uvijek širom otvoreno.

Tihana Kunštek

Komentiraj

komentari