Uspješna žena koja dokazuje da robotika nije samo svijet muškaraca, tako bismo mogli opisati Danicu Kragić Jensfelt, hrvatsku znanstvenicu koja gradi iznimnu karijeru u Švedskoj. Za naš portal je pronašla vremena te je odgovorila na par pitanja koja Vam donosimo u nastavku.
Robotika se obično smatra muškim područjem interesa. Što je Vas zainteresiralo za nju i u kojem trenutku života ste se odlučili baviti njom?
Ubrzo nakon što sam došla u Švedsku, vidjela sam oglas u novinama za doktorski studij u području robotike i prijavila sam se. Mislim da nisam imala točnu sliku što je robotika, ali zvučalo mi je nekako futuristički. Tijekom intervjua rekli su mi više te sam vidjela da ću moći iskoristiti svoje znanje na području mehanike, matematike i programiranja.
Dosta mladih ima problema s odlukom oko fakulteta te se često pitaju jesu li ispravno odabrali. Jeste li se Vi ikada kroz studij i na putu prema uspjehu zapitali jeste li donijeli ispravnu odluku u izboru karijere?
Ha, ha – još se uvijek pitam. Ja sam odabrala Tehnički fakultet u Rijeci zajedno s najboljom prijateljicom igrom slučaja. Znali smo da se traži dosta matematike i to nam se sviđalo – vidjele smo to kao izazov. Što se posla tiče, možda je danas lakše odabrati i promijeniti odluku. Nekada je teško reći volite li to što radite i biste li nešto drugo voljeli više ako to drugo niste ni probali. Bitno je da uvijek pokušate naći nešto pozitivno u poslu koji radite – možda svi aspekti posla nisu jednako interesantni, ali mora postojati nešto što vas čini sretnom. Ali nekad se pitam kako bi život izgledao danas da sam nastavila kao fotomodel….
Kako su izgledali Vaši prvi koraci u području inženjerske znanosti?
Robotika je bila novo područje i u početku sam morala naučiti puno novih stvari. Mnogi od mojih kolega doktoranata bili su sa KTH-a tako da su oni već imali puno teoretskog i praktičnog znanja iz relevantnih područja. Osjećaj da nisam na istom nivou kao i svi oni bio je strašan, ali mi je to dalo i motivaciju da radim više. Sjećam se da sam prvih godina radila 7 dana u tjednu, od ujutro do navečer i godišnji nije nikada bio duži od dva tjedna. Nakon doktorata i studija izvan Švedske, postalo je nešto lakše iako je tada izazov bio osnovati grupu, osigurati projekte, zaposliti doktorande. Izazovi i dalje postoje, novi dolaze, ali mislim da je to isto ono sto čini posao interesantnim.
Doktorat Vas je odveo u Švedsku. Je li se bilo teško prilagoditi svim promjenama, pogotovo jezičnim i kulturološkim? Koliko se razlikuje život u Švedskoj od onog u Hrvatskoj?
Teško i teško – rano sam donijela odluku da moram naučiti jezik i mislim da je to sve olakšalo. Ako govorite jezik zemlje u kojoj živite, otvorit će vam se mnoga vrata. Ja imam doktorande iz cijelog svijeta i oni koji nauče jezik, bolje se snađu. Što se tiče kulturoloških razlika, nije se bilo teško prilagoditi. Nekako mi se od početka sviđalo da svi poštuju vašu privatnost i da se sve može srediti ako slijedite zakon, bez obzira od kud dolazite. Što se samog života tiče, jedna je velika razlika radno vrijeme. Većina radi od 9-17 ili čak od 9-18, doma dolazimo dosta kasno.
Bili ste student i u Hrvatskoj i u Švedskoj, gdje ste sada i profesorica. Možete li nam reći koje su glavne razlike u obrazovnom sustavu?
Držimo predavanja na švedskom! Malo se šalim, ali ne mislim da su razlike tako velike. Studira se 5 godina (3 godine bachelor, 2 godine master). Većina mastera je na engleskom što mislim da je super pošto imamo jako puno studenta iz drugih zemalja koji dođu samo na master. Ono što šokira mnoge je da tijekom ispita ne sjedi profesor sa studentima nego penzioneri kojima treba dodatna zarada. Profesor dođe par puta tijekom ispita i odgovori na pitanja, ali nije dostupan cijelo vrijeme.
Nakon doktorata usavršavali ste znanje u SAD-u i Francuskoj. Je li postojao period kada ste se planirali vratiti u Hrvatsku?
Mislim da sam uvijek imala neku ideju vraćanja u Hrvatskoj. No, kada se sjetim vremena oko 2000. godine nije mi se činilo da bih u Hrvatskoj mogla nastaviti akademsku karijeru u istom području. Ubrzo nakon toga ponuđeno mi je mjesto na KTH-u, dobila sam prve projekte, doktorande, …. Nije bilo vremena za razmišljanje o vraćanju 🙂
Prodekanica ste i profesorica ste kompjutorske znanosti na Kraljevskom tehnološkom institutu (KTH) u Stockholmu, direktorica Centra za autonomne sustave, članica Švedske kraljevske akademije znanosti, a od prošle godine ste član nadzornog odbora kompanije FAM u vlasništvu zaklade Wallenberg. Što Vam je do sada bio najveći izazov?
Svaka nova funkcija je izazov! No, ja volim izazove i uvijek mi je interesantno sresti nove ljude, rješavati nove probleme. Najbitnije je da si prije nego što prihvatite novu funkciju date vremena i dobro razmislite kako ćete novu funkciju uskladiti s onim što već radite. U svemu što radite mora postojati neka veza jer to olakšava u slučaju ako imate puno funkcija.
Surađujete i s hrvatskim kolegama. Što mislite o potencijalu mladih hrvatskih znanstvenika? Jesu li i u kakvom zaostatku u odnosu na kolege u drugim, razvijenijim zemljama?
Mislim da hrvatske kolege imaju fantastičan potencijal, ali im je nekada možda teško ostvariti osobnu akademsku mrežu koju onda mogu koristiti za prijavu projekata koji se financiraju od Europske unije. Hrvatska vlada bi trebala uložiti ozbiljna materijalna sredstva i omogućiti znanstvenicima da nakon doktorata odu na dvije do četiri godine na postdoktorski studij.
Kako usklađujete brojne privatne i poslovne obaveze?
Imam predivnog supruga koji je isto tako akademik i koji razumije što posao zahtjeva. Imala sam sreću i da su mi se roditelji penzionirali u pravo vrijeme i da vole doći u Stockholm – pomognu nam s djecom pa nam je lakše. Ako imate odgovoran posao, mislim da je neophodno priznati da vam treba pomoć. Ako ne možete dobiti pomoć od roditelja, morate donijeti odluku hoćete li nekoga platiti da vam pomogne, ali morate raditi manje. Ne može se imati sve – meni je bitno da pratim koliko sam pod stresom i da jednostavno kažem ne ako vidim da nešto neću moći napraviti na vrijeme.
Koji su Vam planovi u bliskoj budućnosti?
Manje raditi i više uživati u životu – to pokušavam od kada sam se počela školovati i još mi nije uspjelo. Imam nekoliko velikih projekata do 2020. godine tako da neće biti velikih promjena. No, nakon toga – tko zna. Možda nova karijera ?
Razgovarala: Anna-Maria Križanac
