„Mnogo je lakše razabrati zabludu nego otkriti istinu. Zabluda leži na površini i s njom ćemo lako izaći na kraj. Istina počiva u dubini. Tragati za njom nije svačija stvar“, kaže striko Ghoete. ‘Bem ti što me on uvijek oduševi. Kad smo kod ove „svačije stvari“, ja bi tu možda još i ubacila „već stvar elokventne osobe“. Ipak treba imati malo osjećaja za druge, da bi shvatio njihove postupke, bez osuđivanja tri minute prije nego nam se mozak uopće uključi u žvakanje informacije koju je primio stazom živaca punih podataka. Kako često pišem i objavljujem, toliko često sam i svjedok ovog trenda među ljudima.
Isto toliko često se i pitam čitaju li ljudi uopće sa potpunim razumijevanjem ili tek ofrlje, dok na pauzi između tlačenja nadređenih i privatnih obaveza gutaju gablec nabrzaka. Stave li se ikada u kožu onoga tko piše, ili samo sebično isprepliću svoje životno iskustvo kroz priču koja ih je nekako dotakla. Osuđivanje, predrasude, zašto uvijek većina bira ovaj put. Iz ovoga ni sebe ne izuzimam. Zašto biramo svoju šupljikavost i baš one lekcije neznanja, koje nismo samo iskusili. No svakoga iole pametnoga treba utješiti činjenica da svaka zabluda ima svoj vijek trajanja, dok je istina ipak vječna.
Zašto danas baš ova tema? Ne znam, takav je dan, teško neko vrijeme, pa me tako pere ta neka vlastita melankonija i malodušnost čovjeka. Možda malo i neki ljudi koji u meni vide ispušni ventil i vreću za ispuhavanje vlastitih frustracija. No uvijek polazim od činjenice da ako pomogneš samo jednom čovjeku, kao da si pomogao cijelom svijetu. Pa neka ja nekom eto poslužila i kao vreća za boks. Na isto mi ga dođe. Pomogoh čovjeku da se ispuše i bude manje nadrkanović.
Pa tako i ja imam svojih svijetlih trenutaka u rješavanju frustracija. Kao i obično, najveći izvor su vam vlastita djeca. Kao i obično, sami ste si krivi za to.
Umorna od osam satne smjene, pokupim klince iz dnevnog boravka. Dođemo doma, podgrijem dan ranije skuhan ručak, pojedemo, operem suđe. Sjednem s njima da popratim pisanje zadaća, pomognem im naučiti sve što treba za sutra. Pomognem im oko tuširanja, odabira robe za sutra. Dok oni gledaju crtiće, popeglam veš. Dođe i jeftinija struja, pa potrpam svo prljavo rublje u perilicu. U svemu tome, oni su se jedno 15462 puta porječkali. Za početak oko dužine čačkalice. Pa onda oko kontrasta na ekranu televizora, oko urednosti bilježnica, oko mjesta na trosjedu. Oko toga čiji je bombon slađi, šnita kruha deblja, tko je stavio više kakaa u mlijeko. Nakon mamakanja, cviljenja i natezanja u trajanju od cca pet sati, zamolim ih samo tri minute tišine. Trajalo je punih 26 sekundi.
„Mamaaaaa, mogu te nešto pitati?“, drekne jedan.
„Ne, ne možeš. Radim nešto i zamolila sam vas tri minute tišine. Samo tri minute! 180 sekundi! Znaš li brojati do 180? Znaš li?! Znam da znaš! Izbroji do 180 kad me sljedeći put nešto želiš pitati, kako bi mogla nešto što trebam pročitati s razumijevanjem. Jasno???“, upitam poprilično povišenim tonom, kao da će moje pitanje time dobiti na važnosti i veličini.
„Ok, ali neću brojati. Naprosto ću te pitati kad ne budeš toliko živčana“, kratko i jasno mi odgovori. Moje osmogodišnje dijete. Moja krv. Mali isprdak mog odgoja. Bumerang moje gluposti.
No hajmo malo o zabludama. Da ne skrenemo sa glavne teme.
Zabluda je da su Vikinzi imali kape sa rogovima. Stvarno. Rijetko tko je znao, zar ne?
Mladunče ptice smijete dirati ako je ispalo iz gnijezda. Ptice baš nemaju razvijen njuh i neće ga odbaciti zato jer ste ga vi dirali. Umrijet će zato jer će ga mačka pojesti prije nego dovoljno osnaži da poleti i vrati se u gnijezdo.
Einstein nikada nije išao na popravni iz matematike. Nadam se da ćete se sjetiti ovoga kada vam dijete bude prodavalo foru da bez obzira što ide na popravni, u stvari je skriveni matematički genije. Einsten je dobio samo dvije negativne ocjene u svom školovanju. Iz povijesti i iz zemljopisa.
Pojas nevinosti je nešto što bi moj kum stavio svojoj tinejdžerici, kako bi što dulje ostala nevina i čista. No to mu nije svrha. Sačinjen je da bi spriječio žene od „grijeha“ mastrubacije.
Ubuduće, kad vam netko kaže da imate šesto čulo, ne bi trebali biti ushićeni. Trebali bi se zapitati što sa vama nije u redu. Čovjek ima dvadesetak čula. Osim vida, sluha, mirisa, dodira i ukusa, imate i čulo/osjet balansa, propriocepcije, magnetocepcije, kronocepcije i još jedno desetak. Ne vjerujete? Googlajte!
Isto tako, na ovom svijetu žive ljudi koji misle da je baš njihovo mišljenje jedino ispravno. I ako mu dokažete da crno nije bijelo, on će na samrtnoj postelji i dalje tvrditi da je crno bijelo. Sigurna sam recimo da će moj otac tvrditi da je Dusseldorf dobio ime po Dieselu, jer Google laže, jer onaj tko je to upisao u Google, nema pojma o tome. Bez obzira što je Rudolf Diesel njemački inženjer koji je skoro cijeli životni vijek živio u Francuskoj, a kroz Dusseldorf teče rijeka Dussel. To vam uopće nema smisla i logike, jer ako moj otac kaže da je u pravu, to je stvarno tako i točka.
Također, neki misle da je majka odgovorna za svoje dijete do njegove mirovine, samo zato što živi na istoj adresi. To čak nije ni predrasuda. Takvo mišljenje je odraz inteligencije broja cipele. Za informaciju takvima, čovjek je sam odgovoran za svoje postupke nakon navršene 18. godine života. I savjet tjedna – pazite kome posuđujete novac. Jer ako posudite nekome tko ne živi sa materom ili je žena možda davno na nebesima, morati ćete se raniti čačkalicom, jer neće imati kome skakati po glavi zbog svojh krivih prosudbi. Srećom, ovaj FB sve trpi, pa i takve. A mene za sada još zabavljaju svojim „razmišljanjem“ i „logikom“. Ljudska glupost je beskonačna i previše je od svemira tražiti da to ne bude tako. Bilo bi nam dosadno, a ja ne bi imala previše tema za trkeljanje.
I zato, poklanjam vam totalno dobronamjeran i sasvim besplatan savjet proizašao iz mog vlastitog iskustva. Pokušajte se ponekad prestati ponašati kao da ste pozobali svu pamet ovog svijeta i u vama čuči još za sada neotkriveni genije, već pokušajte razumjeti drugog čovjeka. Pokušajte izaći iz okvira stereotipa, suditi o nečemu stvoren bez provjeravanja, bez dovoljnoga ili kritičkoga poznavanja, bez nekakvog čvrstog dokaza, samo na osnovu vlastitog mišljenja koje je zasnovano ili na ukorijenjenim nazorima ili na sasvim bezveznim predrasudama. Puno bolji je osjećaj razumjeti, nego pametovati. Vjerujte mi! Provjereno je! Nije da mi uvijek polazi za rukom, ali dobar je osjećaj i potruditi se.
Tihana Kunštek
