Dječja logika

Ima tome već podosta godina.

Nakon tri tjedna agonije sa salmonelom koju je moja najmlađa sestra pokupila u vrtiću, stoji moja mater na vratima i razgovara sa susjedom. „Ajme, kad se sjetim ponedjeljka.Uopće ne mogu zamisliti njenu histeriju kada je budem nakon tri tjedna ostavljala u vrtiću.“, prozbori zabrinuto. Mala je potegne za nogavicu i veselo kaže: „Mama, pa nemoj me onda voditi u ponedjeljak, odvedi me u utorak!“ Eto, dječja logika. Nepresušan izvor smijeha, no i dubokog razmišljanja otkuda samo čupaju baš takve zaključke.

Vozim se ja tako s najstarijim u liftu. Tada je imao otprilike četiri. Uđe susjed, izrazito niskog rasta, recimo metar i pedeset i pet. Pogladi on mog malog po glavi i pita: „Je li momak, kako je tebi ime?“ „Dominik“, kaže moj. „A, ti?“, upita. „Ja sam Slavko.“, kaže susjed. „Slavko!“, ponovi ovaj moj. „Mali Slavko, jel’ da?“ – priupita. Eto, opet jedan krasan logički zaključak kojim te dovede u grdi neugodnjak.

Sigurna sam da ste svi vi imali takva epizode dječjih zaključaka, nakon kojih bi najradije sami sebe našamarali i posadili u teglu. Naglavačke.

Moja najmlađa sestra, ista ona sa salmonelom, svoju je curicu imala običaj plašiti policajcima, mada sam joj nekoliko puta rekla da tako nešto nema smisla. Ipak su oni good gays. No, nekako joj je prešlo u naviku, jer čim si maloj spomenuo murjaka, mala je bila ko’ mumija. Mila i draga. Tiha, s pogledom anđela. No, karma is a bitch.

Hodamo mi gradom, odjedom mala problijedi i drekne: „Al’ mama bija sam dobja, bija sam dobja, mamaaaaaaaaaa!!!“ Suze frcaju na sve strane, dijete se savija, pokušava istrgnuti iz njene ruke, histerija na maksimumu. Mi se uskokodakale: „Pa Nikol što je? Što se dogodilo? Pa nitko ti nije rekao da si zločesta. Sve je u redu.“ Mala urla, plače, plavi oko ustiju i u jednom trenu zavrisne: „Bija sam dobja, a ti ci ga pozvajaaaaaa!“

Iznad naših glava sto upitnika. Dijete se bacilo u histeriju iz čista mira. Ona je sad već ljutito pita:“ Ma koga sam pozvala Nikol, daj se primiri?!“

U tom trenu krajičkom oka vidim policajca koji stoji na metar od nas i sa zanimanjem nas promatra. Mala ga pogleda, lice joj poblijedi, usne poplave i prošapta u svojoj stravi i užasu, izrazom lica na kojem bi joj i Janet Leigh vrišteći u onoj kadi pozavidjela: „Kiko jajac! Kiko jajac! Kiko jajac!“, te upre prstom u njega.

Ah, da! Striko policajac. Hvala sister. Uopće mi nije neugodno. Možda bi bi milo mrvicu manje da nije ovog – jajac. No, idemo dalje.

Moj bivši suprug je imao užasnu naviku kometirati upicanjene muškarce. On nikada nije nosio odijela, pa je imao stav da su odijela za papke. Obično je znao reći kad je vidio tako zbigecanog muškarca, sa odijelom i kravatom: „Gle ga što se upicanio! Sigurno ide nekaj fu_ati!“ E da. Tim malim spužvama ni tako nešto naravno nije promaklo.

Opet onaj isti lift. Akteri: moje srednje dijete ovoga puta i susjed preko puta. Izlazim sa klincima iz stana u namjeri da malo prošećemo parkom, izlazi i susjed. Hercegovac. Odijelo boje trule višnje, nešto tamnija kravata, crna košulja, špic papci. Miris, ko’ da je obio obližnju parfumeriju. Obrijan, zalizan, zgodan.

Uđemo u lift, moji ga gledaju raširenih ustiju, ja molim svevišnjeg da ne progovore. „Striček, kaj ideš fu_ati?“, prolomi se liftom. Rečenica se jedno tristodevedeset i tri puta odbila o metalne stijenke lifta. Nadala sam se da će se pod otvoriti i da ćemo svi brzo umrijeti. On me pogleda telećim pogledom i upita: „Šta ono mali reče?“. „Ma pita idete li se fulirati? To vam je naša zagrebačka spika. Ono, prošetati gradom, poškicati malo lijepe žene i to.“, prozborim u nadi da sam spasila situaciju. „A vidi ti malog što je bistar! Ide čiko, ide. Ide se malo, kako ste ono rekli?“

„Fuli-ra-ka-ti!“ – dreknemo mali i ja istoveremeno. Vrata lifta se otvore, izbacim ih brzinom munje iz lifta dok u pozadini još slušam njega kako govori kako je mali bistar, sladak i pametan.

Već sam pisala o tome kako nije pametno baš sve pred djecom pričati, pa se neću ponavljati. No vrlo često mislim da si mi roditelji to moramo još česće ponavljati. Više nego neke stvari našoj djeci.

I za kraj još jedan izuzetno bistar zaključak.

„Mama, zar svi ljudi baš moraju umrijeti?“, upita mene moj srednji sin. „Znaš da moraju. Pričali smo već o tome. To je normalan životni proces za sve. I za ljude i životinje i za biljke. Svi se rodimo i svi umremo na kraju.“

„Ali ja ne želim da ti umreš!“ – prosikće sa suzom u oku.

„Znam da ne želiš. Nitko ne želi da itko umre, ali to tako mora biti. Ići ćeš na groblje i tamo ćeš mi pričati kako si, a ja ću te sa neba slušati.“ I taj dio na nebu smo već prostudirali.

Vidno nezadovoljan činjenicom da ću umrijeti kaže: „Mama, ja ne želim da ti budeš zakopana na groblju. Ne želim da na tebe netko baca zemlju. Ne želim! Ja ću tebe zatvoriti u teglu i staviti u frižider da se ne pokvariš. Kao što ti staviš ciklu i kisele krastavce. I kad god poželim, moći ću te vidjeti“

Nasmiješim mu se i čvrsto ga zagrlim. Grleći ga, čujem najstarijeg: „Budalo, gdje ćeš naći toliku staklenu teglu!“

Tko ih ne bi volio, zar ne?!

Tihana Kunštek

 

 

Oglas

Komentiraj

komentari