Sjećam se tih divnih dana naše zaljubljenosti, kada ti nikada ništa nije bilo teško učiniti za nas. Ne za mene. Za nas. Ležim danas u krevetu, nakon što sam shvatila da me nisi ni pokašao probuditi prije odlaska. Razmišljam. Pokušavam se sjetiti kada si me zadnji put poljubio snenu, na odlasku. Razmišljam. Onako, baš o svemu što nam se izdogađalo u svim tim našim godinama i razumijem koliko smo prošli. Više od mnogo drugih parova. Preživjeli smo zajedno i smrt djeteta. Preživjeli smo histeričnu sreću rođenja zdravoga, nakon svih onih razočaranja, tuge i ogromne boli. I umjesto da nas sve to sada na kraju poveže, mi postajemo stranci, danima bijesni jedan na drugog.
Ne znam zašto si postao toliko umoran, nezainteresiran za išta osim svojeg posla i hobija. Ne znam. No objasniti ću ti što se događa meni. Pokušati ću ti objasniti kako stvari izgledaju iz moje perspektive. Pokušati ću ti objasniti što je nervoza, a što frustracija. Pa čak često i tuga. Eto, pokušati ću. Jer ovo je jedini način da krenem, a da nakon nekoliko sekundi sve ne završi međusobnim predbacivanjem i svađom.
Pisanje. Često zna spasiti čovjeka od pakla svakojakih osjećaja.
Radim. Osam sati. Baš kao i ti. Znam prirodu tvoga posla. Ne znam koliko sebe moraš uložiti u to. Znam samo ono što mi želiš reći. Kad pitam, kažeš satima sastančim. OK. Naporno, dosadno, moraš se koncentrirati. Nije lako.
Sad ću ti reći što ja radim, jer isto znaš samo ako ja nekada nešto kažem. A kažem samo kada pitaš. Rijetko.
Od naše firme do nečije druge firme, ide neka veza. Ta veza ide nekakvim uređajima i to ne jednim. Ti uređaji rade tako da netko u njih složi naredbe, kako bi radili baš tako kako korisnik želi, a da apsolutno nitko osim njega i nas to ne zna i ne može saznati. To zahtjeva popriličnu koncentraciju i odgovornost. Kada dođe do nekih poteškoća u tom putu, ja moram otkriti gdje. I vjeruj mi, uz sve hardverske i softverske zvizdarije, ima tu toliko nevjerojatnih sitnica gdje može poći po zlu. Od običnog pregorijevanja, do problema na prijenosu, agregaciji, komutaciji, UPS-evima, paricama, portovima, DSLAM-ovima, modemima, ruterima, krivim konfiguracijama, switchevima, optičkim nitima, kablovinju, aplikacijama, na fizičkom dijelu veze, na ip djelu veze, na korisničkoj strani. Treba to sve pregledati, provjeriti i znati detektirati i na kraju i riješiti. A ja sam samo jedna obična žena. I majka. Među 15 kolega, koji su to diplomirali na FER-u i kojima je njihov posao uglavnom sve bitno. I ne, nije lako, ali kažu da mi ide. Sporo, ali ok. I da, često zbog toga znam biti jadna, kad zapne i kad moram tražiti pomoć. Ili kad pogriješim, a svi mi griješimo. Uz to razgovaram i sa korisnicima. Radio si sa njima. Sigurna sam da se sjećaš kako je to. Uz to, vodim i dio administracije našeg tima i sutra dobivam i nekakav projekt koji ću voditi. I ti si voditelj projekta, dakle radim posao koji i ti radiš, pa znaš valjda kako je bar to. Uz sve drugo. Dakle, nije samo tvoj posao naporan. I moj je težak. Jako težak. I zahtjeva punu koncentraciju.
Zašto misliš da je tebi teže nego meni?
No hajmo sad to staviti na stranu. Idemo o tome što nam se događa nakon posla, kada mi kažeš da si iscrpljen od njega.
Podignemo dijete iz vrtića. Ponedjeljkom i četvrkom nas izbaciš ispred zgrade iz auta jer studiraš i otpičiš dalje. Sami smo cijelo popodne i večer, kad dođeš dijete već spava. Znači to su dani kada se samo ja bavim sa njime. Slagao se ti ili ne, to je činjenica.
I sjeti se da je to tako ovaj semestar. Unazad dvije godine su ti predavanja bila apsolutno svaki radni dan i subotom prijepodne, a dijete te viđalo ostatak vikenda.
No, to je obaveza koju si rekao da moraš zbog nas odraditi i u redu. Odrađuješ. Završiti ćeš fakultet, dobiti bolje radno mjesto, imati bolja primanja. Nisi me nikada u stvari pitao da li se ja slažem s time, sam si to odlučio. Možda bi moj odgovor bio – nije mi bitnih tih 1000 kn više. Bitno mi je da imam obitelj. A ja se nisam puno odupirala, jer sam vidjela koliko tebi znači što netko tko ima završen faks i dođe u našu firmu, a ti ga učiš poslu ima veća primanja od tebe. Koliko te to ljuti. Često sam slušala o tome. Često sam vidjela odraz ljutnje u tvojim očima zbog toga.
Često sam bila ljuta i iscrpljena, jer nije lako stalno sa djetetom biti sam. I sto puta sam ti to rekla. Rekla sam ti da sam iscrpljena do krajnih granica. Rekla sam ti da se često osjećam kao samohrana mama. Rekla sam ti da bi i ja nekad slobodno popodne. Slobodan vikend. Rekla sam ti. Ponekad, kad više nisam imala snage smireno, vikala sam o tome. Kada me uopće nisi ni čuo, lupala sam vratima, plakala dok te nije bilo. Zašto? Jer sam uvijek dobivala ironične odgovore poput ovih.
- Da, baš si samohrana mater. Ja ne nosim novac u kuću. Ja ništa ne radim. Ništa ne vrijedim.
- A od čega si ti umorna, imaš cijelo popodne da odmoriš od posla. Ili, cijeli dan si doma, dok sam bila na porodiljnom. Ja nisam umoran. Ja se hebem cijeli dan od nerada.
- Uzmi slobodno popodne kad hoćeš. Neću ići na faks. Ići ću kad tebi bude odgovaralo.
- U stanju si cijeli dan naricati
- Daj otkaz, dijete je u vrtiću, pa spavaj cijele dane doma
- Vi žene ste rođene nadrkane. Ne znate ništa osim živčaniti.
- Da li ti razumiješ da si od jutra nadrkana
- Znaš li ti normalno razgovarati
- Odi kud hoćeš, kad hoćeš, da li ti ja branim
Hajmo sad jedno po jedno izanalizirati:
- Samohrani roditelj je roditelj koji nije u braku i ne živi u izvanbračnoj zajednici, a sam skrbi i uzdržava svoje dijete. Dakle, ako misliš da je brak živjeti povremeno sa nama i povremeno se baviti djetetom, nije. Ako misliš da je skrb o djetetu isključivo i samo novac koji doneseš u kuću, nije. Skrb za dijete podrazumijeva i druženje sa njime, hranjenje, kupanje, odlazak u park, uspavljivanje, dizanje po noći, struganje dreka s leđa i lopatica, čišćenje rigotine, saniranje razbijenog koljenja, smirivanje u toku noći kada ružno sanja, mjerenje temperature i još toliko toga, da ne stane u jednu knjigu. To je nešto što sam radila sama tri tvoja semestra i kada sam ti tada rekla da se osjećam kao samohrana mater, upravo sam na to i mislila. I kad mi počneš o definicijama samohranog roditeljstva, te mi tumačiti da smo u braku i da oboje zarađujemo, naravno da će krenuti svađa, jer ne volim kad me netko pravi idiotom loveći se za hebene definicije, jako dobro znajući što sam htjela reći kad sam rekla da se osjećam kao samohrana mama. I ne, nisam tada živčana. Frustrirana sam. I ja se u stvari osjećam kao da ništa ne vrijedim. Ne kažem da je to i sada tako. Nijansu je rijeđe, ali je i dalje prečesto.
- Što ja radim nakon posla, dok si ti na faksu? Zašto se baš ne mogu odmoriti? Prvo dam djetetu jesti. Sjedim uz njega da vidim može li sam, da mu pomognem, da mu obrišem ruke, usta, dam piti. To traje bar petanestak minuta. Onda se sjedem s njim na pod i igram, jer ako to ne učinim, hoda za mnom po stanu i cvili. Razumljivo. Traži pažnju. Nedostajala sam mu cijeli dan. I tako jedno pola sata. Onda shvatim da se ipak sve ovo po stanu neće samo napraviti, a ni ti mi umoran od posla i faksa to nećeš napraviti, pa krenem. Malom kažem da mi ide pomoći, pa krenemo zajedno. Potrpamo veš u perilicu. Poravnam krevet. Poslažem pobacanu robu okolo. Za to vrijeme mali đipa po krevetu. Pa kad siđe, poravnam ga opet. Za to vrijeme je pobacao pelene iz ladice. Držim ga u krilu, dok to ne pospremim. Stavim ga na stolicu dok me gleda dok spremam ručak. Dok sjeckam, njemu je genijalno smješno te komade bacati na pod. Ispirem ruke od luka i mrkve i pokušavam psu oteti dio mrkve, dok drugom rukom skupljam ostalo. Okrenem se, on vitla nožem. Otmem mu nož, krene dernjava. Odustanem od ručka. Hajmo se igrati. Izvrnemo dve kutije igračaka. Nađemo zabavu i tako sat vremena. Čujem da je gotov veš, objesim ga balansirajući između toga i lovljenja malog da ne padne s trosjeda, jer on mora vidjeti što ja radim. Izađemo prošetati psa. Pas ide na jednu stranu, dijete na drugu. Na kraju dok pas piša i kaka, mali visi na meni. Piškalonce. Kad se vratimo, okupam ga, obučem za spavanje. Nosim deset minuta i tješim, jer je pao i ima čvrgu na čelu. Umotam ga u dekicu, dam mu njegovu pandicu, stavim mu Good night Teddy Bear na Baby TV, jer mu je to okidač da zna da je vrijeme za čorku i uspavam ga. Pokupim zatim nevjerojatnu količinu igračaka iz aposultno svih kuteva stana. Pogledam na sat. Osam navečer je. Nasjeckam do kraja ono povrće, meso, krenem spremati ručak za sutra. Popeglam veš, jer ti moraš nositi košulje. Sutra te opet čeka sastančenje sa facama. Ulogiram se na lap, pogledam ima li štogod bitno da napravim za udrugu za koju volonitiram, odradim. Pogledam na sat, pola je 10. Reci mi u kojem djelu dana sam točno imala vremena za sebe. Onako, samo za sebe. Na poslu? Onda dok sam sjedila na podu s djetetom koje mi je guralo autić u usta ili onda kada mi je parkirao dvorac od legića posred face? Jedino što u tjednu napravim za sebe, je tuširanje i rušenje u krevet poput odpiljenog trupca. Tada te nazovem da vidim gdje si. Nakon napornog dana, opuštaš se sa dečkima uz pivicu. Naravno. Ja sam prenervozna da bi ja bila luka za opuštanje.
- Da uzmem slobodno popodne u dane kada ti imaš predavanja? Hvala, evo budem. Pogotovo kad mi u jednoj rečenici nabaciš krivnju za ostatak života. Jer ti baš zbog toga studiraš. Da nama ostatak našeg života bude bolje. To što ja zbog tvog studija nisam išla na ama baš ni jednu edukaciju koju sam željela, nikad ti nisam ni spomenula. Ne bi imalo smisla. Jer tebi to ništa ne znači, ne bi se ništa promijenilo. Moje napredovanje nije baš sad toliko bitno.
- U stanju sam cijeli dan naricati? Čudna izjava od nekoga tko nikada nije cijeli dan sa mnom doma i da, probudi u meni onaj osjećaj frustracije kada bi opet mogla opaliti vratima.
- Kažeš, daj otkaz? Genijalno riješenje. Vrlo zreo način razgovaranja. I da, opet probudi u meni onaj osjećaj frustracije. Vrata. Udarac.
- Mi žene se rađamo živčane? Da, djelomično točno. Rođene smo sa ogromnim hormonalnim potencijalom da budemo živčane. I to ću ti objasniti. Ugooglaj estrogen i zdravlje žene. Pa kad se sljedeći puta budeš smijao nekom tranvestititu koji je takav zbog manjka testosterona, nasmij se i mojoj živčanoći koja je zbog viška estrogena. Otkud višak estrogena. U perimenopauzi sam. Ugooglaj simptome. Sve ostalo je frustracija, jer ne želiš znati kako je kad mjesecima imaš nesanice, valunge, krvariš po mjesec dana, pere te nervoza a ni sama ne kužiš zašto. A najgore je što ne znaš sa mnom razgovarati. Znaš samo da sam nervozna i tu je priči kraj.
- Od jutra sam nadrkana? Apsolutno netočno. Od jutra sam umorna i tako do navečer. Ustanem se umorna, jer nisam mogla zaspati prije 2 ujutro, dijete se cijelu noć prevrtalo i stenjalo i u šest moram biti spremna za novi dan. E da. I opet čudna izjava za nekoga tko me vidi na par sati dnevno.
- Da, znam normalno razgovarati! Ako misliš da ne znam, pitaj bilo koga drugoga, ne mene. Moje kolege, prijatelje, ljude koje povremeno sretnem na ulici. Iznenaditi ćeš se odgovorima. Možda ipak nije do mene? Jesi li ikada to pomislio?
- Mogu ići kuda hoću? Super!!! No ti mi to ne dozvoljavaš. Radnim danom ne mogu, jer ti studiraš. Vikendom ne mogu, jer ti studiraš, imaš neodgodive ribičke sastanke, unaprijed si mi za cijelu godinu zacrtao vikende kad su neka tvoja događanja (ribičije, teambuildinzi, natjecanja, kupovi, kvalifikacije), koja te opuštaju od svega. Čak i vikendima kojima radim, moram sama ponekad organizirati gdje ću, kada i kako po dijete. Onih par neoznačenih vikenda na kalendaru su nam godišnji odmori, rođendani, krizme i vjenčanja, na koja bi trebali kao obitelj zajedno otići. Dakle, hvala. Ljubazan si do boli! Ja se mogu/moram opustiti i u kadi. Ne moram ići u susjednu državu na blatno jezero.
Eto, a to je samo ukratko. I koliko kod da se trudila na fino ne ide. Ti naprosto ne razumiješ da ja nisam tvoj protivnik, nego da smo nas dvoje tim. Nije moj posao da urlam na tebe. Nije moj posao da radim tri smjene. Nije moj posao da ti budem sluškinja.
Moj posao je da radim baš to što sada radim. I baš na takav način. Da budem supruga i majka. A tvoj bi trebao biti da mi u tome pomažeš. Znači ne legneš poslije posla na trosjed, ne gledaš dokumentarce, a kad nema nečeg zanimljivog igraš Candy chrash, dok dijete plahuta oko mene, dok se ja popikavam preko njega pokušajući odvoziti slalom između njega, tvojih tenisica koje stoje nasred boravka jer si ih preumoran odnijeti dva metra dalje u predsoblje, hrpe autića po podu i prljave robe.
Tvoja obaveza kao supruga i oca i člana našeg tima je da pitaš: „Da li ti mogu što pomoći? Hoćeš da ja objesim veš dok ti kuhaš? Da odem malo s malim van, da možeš u miru pomesti?
Eto, to je bit problema. Nije meni fora urlati na tebe i slušati te kako urlaš na mene sa onom tvojom poznatom:“Pa možeš mi normalno reći, ne trebaš živčaniti i urlati!“
Ja nisam tvoj šef da ti moram dodijeliti dnevne ili godišnje taskove. Ako znaš da me to frustrira, da sam umorna i da ću zbog toga uskoro postati i živčana, zašto mi naprosto ne pomogneš? Zašto? U čemu je toliki problem?
I nemoj mi sada opet s onom – što god da se napravi ne valja. Jer treba se prvo zaista nešto napraviti da bi mogli raspravljati da li ne valja ili ne. Jer dušo, ovo ovako stvarno ne valja. Jer ti si suprug i otac. Nisi publika sa trosjeda. Slučajan promatrač. Molim te, budi mi suprug!
I ovo uopće nije namjenjeno mom suprugu. Ovo je namjenjeno svakom muškaracu koji misli da je njegova žena histerična kokoš. Čovječe, moraš shvatiti da ste ti i ona tim, a ne igrači protivničke nogometne ekipe. Odgovoran si za prljavo suđe isto kao i ona, jednako si sposoban promijeniti pelene kao i ona, i na nebu nije zapisano da bi samo ona trebala usisavati, peglati, bacati smeće, trpati rublje u perilicu. I jako dobro znaš da kada ne radiš ove poslove, šalješ joj vrlo jasnu poruku da ti je dozvoljeno oglušiti se i ući u vegetativno stanje, dok ona i dalje radi sve dok posao nije gotov.
Izađi iz tog ludila. Pokreni se, jer za obitelj se vrijedi boriti. Ne vegetiraj dok ne bude kasno!
Tihana Kunštek
