Hodam, malena ispod zvijezda

Svakoga dana prolazim jedno te istim prolazom na putu za posao i nazad. Svakoga dana je sretnem. Malenu k’o čvarak, pogrbljenu k’o staru vrbu. Izraz lica uvijek rastegnut u nešto što izgleda kao osmijeh. No teško da je ovoj ženici baš do nekog smijeha. Shvatim da je to grimasa, koju ne može kontrolirati. I dok je užurbana gradska vreva prestiže, ne mareći za njeno sablasno tjelešce i šepanje, ponekad je netko nenamjerno udari u toj žurbi. No ona nikada ne mijenja izraz lica i samo odmahuje rukom. I uvijek nekako pomislim, što se sad po njenoj glavi mota. Da li bi voljela da može skinuti taj izraz osmijeha sa lica. Da li je proklela dan kad se rodila. Kako je živjeti sa bolešću kada ostaneš zarobljen u tako malenom tijelu. Kako je znati da moraš proći pored najmanje milijun različitih ljudi, da možda ugledaš sebi sličnog. Goldenharov sindrom. Tako se zove njen život. Tako se zove svaki njezin dan. Svaki udah.

Jučer silazim pokretnim stubama i spazim je s leđa, dva metra ispred sebe. Prvi puta je vidim sa nekim u društvu. Drži malenu djevojčicu za ruku, koja u drugoj ruci drži bijelog jednoroga sa ljubičastim rogom. Možda petogodišnjakinja.

“U redu je dušo. Nije to ništa. I Verica je vadila mandule nedavno. Znaš da je rekla da nije tako strašno”, čujem je kako govori.

“Ali bojim se mama. Ne želim da me režu i da me boli. Jako se bojim!”, drhtavim glasom odgovori malena.

S obzirom na njenu urođenu šepavost, uskoro ih prestignem. Prvi puta na ovoj ženici ne vidjeh onu grimasu o obliku smješka. Shvatim da sam sasvim krivo percepirala njeno stanje i da ona zaista stalno na svojem licu ima razvučen osmijeh. Shvatim da se zaista nasmješi svakome tko je gurne, slučajno udari. Ona se ispričava što je tako malena i neprimjetna u ovoj odvratnoj masi velikih ljudi. Velikih ljudi, a tako sitnih duša, pored njene, tako sitne, a dobrotom i plahošću blagoslovljene.

Osjetim potrebu nešto reći. Prekinuti agoniju prestrašenog djeteta. Prekinuti muku uplašenoga roditelja.

“Oprostite, gdje ste kupili ovog jednoroga? Tražim nećakinji već danima, pa nikako naći. A ovaj vaš je prekrasan i baš takvoga želi!”, izgovorim u dahu, diveći se samoj sebi kako sam uspjela naći u djeliću sekunde povod za razgovor.

Ženica me zabezeknuto pogleda, vjerojatno u čudu što se netko u ovoj masi “velikih ljudi” obratio baš njoj. Malena zatrepće i razvuče usta u veliki osmijeh.

“Mama mi ga je kupila na Internetu!”, veselo prozbori i digne ga prema meni da ga bolje pogledam.

“Ajme, pa kako ti divnu mamu imaš. Nije našla u trgovini pa se potrudila naći na Internetu. Moja bi sigurno odustala”, namignem joj.

“Bio mi je rođendan, pa mi ga je stavila pored jastuka i kad sam se ujutro probudila, skoro sam se popiškila od sreće!”, srdačno se nasmije i pogleda mamu. Ona i dalje stoji sasvim pogubljena, ali lice joj se vrati u meni poznat mod. Smiješak.

“Znaš, čula sam da jednorozi žele biti prijatelji samo dobrim ljudima, a vidim da ste vi nerazdvojni”, kažem, a ona krene potvrdno klimati glavom.

“Oni čuvaju dobre ljude, daju im snagu i hrabrost i uz njih je sve puno lakše. Oni su pomoćnici dobrih anđela. Znaš tko su anđeli zar ne?!”, upitam.

“Znam! Moj tata je anđeo i gleda nas sa neba. I sada nas gleda i čuva i mene i mamu uvijek!”, ugledam ponos u njenim očima, a meni se grlo malo prenaglo osuši.

“Eto vidiš. Nije baš taj jednorog slučajno zalutao s Intereta baš pod tvoj jastuk, vjeruj mi. I kada ti bude teško, kada te bude strah ili te nešto zaboli, samo se sjeti toga. Da imaš i anđela i jednoroga koji te čuvaju. Dobro?!”, kažem joj.

“Naravno teta. I nadam se da ćeš naći i ti jednog za svoju djevojčicu”, kaže mi, a ja joj mahnem i požurim prema izlazu. Shvatim da nisam prozborila apsolutno ni jednu, jedinu riječ sa malenom ženicom i nagonski se još jednom okrenem prema njima.

“Hvala!”, ugledam šaptaj na njenim usnama i ruku koja me pozdravlja, kako se izdiže kroz masu velikih ljudi.

Da čovječe, pazi da ne hodaš malen ispod zvijezda. Jer jednom kad usneš, a ne zaborave te, znaš da si živio i nekome značio.

Tihana Kunštek

Oglas

Komentiraj

komentari