U svojih punih 47 godina života, 10 sam se borila sa neplodnošću i svime što nosi ta preduboka želja jedne žene za djetetom. Deset godina. Usporedite s nečime. Sa rođenjem svojeg djeteta koje sada već ide u četvrti razred. Sa napretkom tehnologije u jednom takvom vremenskom razdoblju. Sjetite se kakav ste mobitel imali 2006. Ako ste ga uopće imali. Shvaćate li koliko je to vremena provedeno u samo jednoj želji. Jednom cilju. Jednoj tako prirodnoj pojavi, koja ne dolazi. I ne prestaje vam izlaziti iz srca i iz glave.
Da, puno je to vremena. Puno je to frustracija. Kako ćete provesti to vrijeme, e to ovisi stvarno samo o vama. Možete biti puni ljutnje i jada i ispoljavati to na sve oko sebe. I imate pravo na to. Možete prihvatiti činjenicu i dijagnoze sa kojima se borite i voditi samo svoje unutarnje bitke. I na to imate pravo. Kako god, možda vam moja priča pomogne da se u njoj nađete i da razmislite kojim putem idete ili kojim želite ići. Ipak, sve smo mi različite, ali sa istim ciljem.
Da, nakon šest mjeseci smo shvatili da baš ne ide onako kako smo planirali i htjeli. Nakon još šest, bili smo naoružani svim mogućim i nemogućim nalazima i pokucali smo na vrata naše prve IVF klinike. Nalazi nisu upućivali na neke veće probleme. Kod mene sve ok, kod njega granični nalaz spermiograma. Sjećam se jedne komične rečenice našeg doktora: “Eto, muški me obično pitaju kad dobe nalaz, ima li putnika u njihovom avionu. Vaš muž ima pun avion putnika. Neki imaju neke male tjelesne nedostatke, a neki su savršeni!”
Ono što nam se tada činilo kao najotegnutija okolnost, bile su moje godine. No kako liječnika to nije previše zabrinjavalo i kako je moja dijagnoza glasila sekundarni sterilitet zbog već dvije ostvarene trudnoće, krenuli smo sa inseminacijom. Mislim da je to bilo jedno od najsretnijih razdoblja mog života. Bar sam ja to tada u tom trenu mislila. Da, bila sam uvjerena da ćemo uspjeti iz prve, jer ja mogu ostati trudna. Pa za Boga, imam već dva sina. Negativan test za trudnoću mi je sjeo kao lopata za snijeg kojom je zamahnuo Mike Tyson i slijepio mi je posred čela. Dva dana nisam jela, ni komunicirala sa ikime. Mrzila sam cijeli svijet i njegovu dalju okolicu. Onda sam ispuhala nos, pojela jumbo pizzu i pokucala opet doktoru na vrata.
Idući mjesec smo već bili kandidati za prirodan IVF. E ljudi, pa to je to! Kakva inseminacija i bućkanje plivača u nekoj centrifugi. Neka oni njih fino spoje u onoj krasnoj prozirnoj zdejlici, pa da mi budemo sigurni da je to to. A trudnoća nije problem. Pa bila sam već dva puta trudna. Opet prevelika sreća, totalna euforija, pa onda jedna ogromna lopata za snijeg, Bob Saap i desni obraz. Četiri dana posta, nekomunikacije sa ljudima i svemirom, ridanje, tuga, šok i nevjerica. Peti dan sam sama sebi lupila šamar, pojela duplu porciju šiš-ćevapa, popila pivo, sabrala se i dogovorila sljedeći stimulirani IVF.
E to je ljudi to. Dobili smo tri genijalna embrija. Svi su vraćeni i dok sam ležala nakon transfera u svom toplom krevetiću, mazila sam svoj trbuščić, nadjenula im imena i zurila po sobi razmišljajući gdje ćemo strpati sva tri krevetića i koji bi auto bilo najpraktičnije kupiti. Dva tjedna kasnije, zgazila me ralica za snijeg.
Da vam sad pišem o svakom, trajalo bi predugo. Iza mene je 25 IVF postupaka. Da, dobro čitate. Slovima dvadeset i pet. I šest različitih klinika. Zato neću više pisati o tome. Niti o svim pretragama koje sam prošla. HSG-ovima i ostalim torturama. Pisati ću o svojim osjećajima i svemu što sam probala i prošla u narednih deset godina. Do trinaestog, mrzila sam svaku ženu koja je ponosno nosila svoj trbuščić ispred sebe. Svaku koja je gurala kolica ispred sebe. One majke koje su viknule na dijete u parku koje se penjalo gdje nije trebalo, bile su vještice i netko tko nije zaslužio imati dijete. Da, ja. Ja, koja znam kako je biti majka i što to sve nosi. I zaista razumijem tu mržnju. Nikako ne opravdam, no razumijem. Pogotovo kod žena koje još nisu osjetile dodir svog djeteta. Nakon tog trinaestog, počela sam se sramiti sebe i svog ponašanja. Naprosto se nešto prelomilo u meni. Ja nisam osoba koja mrzim. Saberi se! Shvatila sam da mi apsolutno nitko nije kriv za moju situaciju. Shvatila sam da nemam razloga biti ljuta na ikoga. Shvatila sam da je svakome njegov problem najteži i da je ona majka koja je viknula na dijete, viknula u strahu za njega. A to je ljubav, nije mržnja. Shvatila sam da od svoje mržnje, više ništa ne vidim ispravno. A onda je došla faza ismijavanja. Ismijavala sam svačiji pokušaj da mi nekako pomogne. A toliki su mi htjeli pomoći, jer su vidjeli koliko patim. Sprdala sam se sa ženom koja mi je besplatno poslala prirodnu tinkturu za plodnost, sprdala sam se sa ženama koje su probale akupunkturu, hipnoze, meditacije, razne čajeve, masaže. I to sve tamo negdje do osamanaestog. A onda sam se počela sramiti i toga. Shvatila sam da ništa od toga ne može odmoći. I krenula sam. Pa ako što upali, nitko sretniji. Prvo na akupunkturu. Nisam ostala trudna, no skinula sam 8 kilograma nakupljenih hormonima i osjećala sam se zadovoljnija. Pa sam počela koristiti tu tinkturu, a skoro joj je rok istekao. Shvatila sam da su mi se ciklusi stabilizirali. Nisam ostala trudna, ali sam osjećala svaku ovulaciju i osjećala sam se zdravije. Pa sam krenula i na hipnoze. Nisam ostala trudna, ali sam nakon sedan godina ponovno obukla suknju i počela se osjećati poželjno, a moj život je počeo dobivati smisao i na pomisao da postoji velika mogućnost da više neću rađati. Do tada to nikako nisam mogla zamisliti. Bilo mi je sasvim neprihvatljivo. Ayuveredskim masažama sam se napokon, nakon ne znam koliko godina zaista osjećala opušteno. Totalno opušteno. I nakon dvadesetog postupka, napokon smo došli i do konkretne dijagnoze. Moje jajne stanice su loše kvalitete. Možemo dobiti zametak, on izgleda dobro, no ipak nema toliku kvalitetu da bi opstao. I što nam je ostalo? Donacija jajne stanice.
Trebali su mi mjeseci da se odlučim na taj korak. U tom razmišljanju, prošli smo i torturu zvanu “želimo udomiti dijete s posebnim potrebama”. Da, jesmo. I u registru smo potencijalnih udomitelja. Naravno i ovdje nam se sve što se moglo zakomplicirati, zakompliciralo. Djevojčica koju smo željeli udomiti, vraćena je u svoju obitelj. Samo zato jer je otac rekao “neću više” i krenuo na terapije.
I tada sam odlučila. Ako sam spremna udomiti tuđe dijete, spremna sam uzeti darovanu jajnu stanicu i postati joj majka. Otišli smo u Prag. Moj dvadeset i prvi postupak. I moja prva pozitivna beta. Kada sam na poslu u mailu ugledala brojku 697, otrčala sam u wc, zaključala se, odjevena sjela na wc školjku i deset minuta zurila u plafonjeru. Onda sam počela nekontrolirano ridati. Sjećam se kolegice kako lupa po vratima wc i viče trebam li pomoć. Sjećam se da sam je tri minute kasnije grlila i jedno litru bala ostavila na njenoj svilenoj košulji. I sada, kada usporedim onu sreću nakon prve inseminacije i sreću nakon pozitivne bete, ono je bila kap vode na Marsu.
I sad dolazi vrhunac moje priče. Dva tjedna nakon pozitivne bete, ugledali smo dva mala, treptajuća srca na tamnom, hladnom ekranu. Nešto najljepše što sam ikada ugledala. Bili smo toliko sretni, da sam ponekad željela uzeti šešir, grabiti je i dijeliti okolo svim nesretnim ljudima. Pogotovo ženama koje čekaju svoje pozitivne bete. U devetnaestom tjednu trudnoće, jednoj našoj bebi je stalo srce. Niti me mogu porađati, niti kiretirati. Beba je morala ostati u meni. Srećom, trudnoća je dalje napredovala odlično. Moja princeza je rasla, njena seka se smanjivala. I čovjeku je teško opisati kako se žena osjeća kad izgubi jedno dijete. Umirete od tuge, a morate biti jaki zbog druge. Morate se smiriti, pribrati, jesti, spavati. Sve da druga beba bude dobro. I kad napokon shvatite da vam je ostalo još samo dva tjedna i da ćete držati svoje dijete u zagrljaju, nestane sva tuga, svi strahovi. I onda u 38. tjednu trudnoće saznate da je vaša princeza zaspala. Da nema otkucaja, da se ne miče. Da. Izgubila sam svoju princezu tri dana prije dogovorenog induciranog poroda. Rodila sam ih oboje. Nju su mi stavili na prsa, a ja sam je cjelivala dok je nisu odveli. Onu malenu su zamotali u bijelu gazu i odveli sa sekom. Dva tjedna kasnije, obje smo pokopali uz njihovog djeda koji ih zauvijek čuva. I kako bi rekao jedan simpatičan momak imenom Forest Gump: “To je sve što ću vam reći o tome!”
Jer, ne postoji riječ za tu bol. Ne postoji. Ako mislite da ste tužni nakon svakog neuspjeha, ne znate što je tuga. I ne, ne podcjenjujem ničije osjećaje. Poznajem baš svaki vaš osjećaj. Vjerujte mi. I ponekad pomislim da mi je to kazna za svaku mržnju, sprdnju ili ljubomoru. Znam da nije, ali pomislim. I ako mislite da sam tada odustala, nisam. Nakon godinu i pol sam odlučila da tu nije kraj. Liječila sam tugu pisanjem. Napisala sam i izdala knjigu posvećenu mojoj Lauri. Našla sam ispušni ventil. I nakon još četiri putovanja u prelijep Prag, ponovno imam pozitivnu betu. Ponovno dva srca i ponovno sav onaj strah. Ovog puta već u osmom tjednu jedna beba odlazi našim anđelima. Ja sam prestravljena, jer povijest mi se ponavlja. Od 30. tjedna trudnoće sam hospitalizirana zbog gestacijskog dijabetesa, nikako regulirati šećer u krvi, završavam na injekcijama inzulina. U 32. tjednu dijagnosticirana mi je placenta previa i završavam na tokolizi zbog preuranjenih trudova i mogućeg pucanja posteljice. Uz sve to dobijam roto virus i ležim dva tjedna u potpunoj izolaciji. U onoj sobi, u koju su me izolirali kada sam rodila svoju usnulu princezu. Sada znam da slučajnosti ne postoje i da je ona tada tamo bila sa nama. Tješila me i čuvala bracu. I da baš sve mora biti tako kako jest. U 36. tjednu završavam na hitnom carskom rezu, beba je visokotahikardična. Na dan kada sam rađala princezu, kroz prozor sale sam gledala kako padaju ogromne, bijele pahulje snijega. Tišina je bila naprosto dostojanstveno savršena. Na dan kada sam rađala svoga princa, kroz prozor me milovalo sunce. Kroz salu se razlio glasan plač. Plakala sam kao i tada. No ovo su bile suze radosnice. Postala sam opet mama. Mama u 46. godini života. I predivno je!
Ja sam mama trojice anđela na zemlji i tri anđela na nebu. I razumijem svaku vašu ljutnju i strah. Vjerujte mi. I možete biti ljuti na cijeli svijet, no ne pomaže. Sve ostalo pomaže. I vitamini, i masaže, i akupunkture, i hipnoze, i čajevi, i dobar trening. Možda nećete ostati trudne, ali ćete se lakše nositi sa svojim frustracijama. Jer nitko nije zaslužio da zbog vas bude loše. Jer vi niste zaslužile toliko patiti. I kada vas ulovi malodušnost i krenete razmišljati kako nikada nećete imati dijete, sjetite se jedne žene koja vam je ispričala ovu priču. I naći ćete nadu. U bilo čemu u tom trenu. No naći ćete je. Obećajem vam. Jer znam majke koje su rađale bez oba jajnika i jajovoda, znam i majku koja je rađala, a odstranili su joj dio maternice. Samo nemojte odustati i vjerujte u sebe i svoju bebu. Vjerujte!
Tihana Kunštek
