U stvari, ćelav je i sijed, pa se ne može zvati dečkom, ali tek da možete stvoriti sliku o nama. Skoro smo vršnjaci, što u zbroju daje 97 godina. Reklo bi se, nemamo problema, bar ne onih koje imaju dvadesetogodišnjaci. Hm, imamo još gore probleme! Zvuči potpuno nevjerojatno, ali je tako.
Oboje smo razvedeni i imamo veliku djecu. Oboje živimo s roditeljima. Ja još i s djecom, on samo s dva penzionera. Nemamo treće lokacije na kojima bismo bili intimni. Da ne kažem nešto grublje. Kod mene nema šanse. Frekvencija šetača kroz kuću jest kao na trgu. Jednom smo se pokušali poljubiti u mojoj sobi, ali nam je sva pažnja bila usmjerena na osluškivanje kada će netko banuti na vrata. Mojima je potpuno logično da me, u svako doba dana i noći, pitaju filozofska pitanja tipa što ćemo kuhati u utorak. Sad ili nikad. Ok, sad. Baš kad se nas dvoje, koji zajedno imamo 97 godina, namjeravamo samo jednom poljubiti.
Radnim danom nema ništa od intimnosti. Dvadeset kilometara udaljenosti u istome gradu jednako je kao da je jedno od nas u Zagrebu, a drugo u Splitu. Ne zna se dokad ostajemo na poslu, ali se zna da ponedjeljkom i četvrtkom on vodi djecu na plivanje, a ja utorkom i petkom imam dodatni posao. Zašto ne može srijedom? Ne može. Srijedom on ide na košarku, a ja moram peglati i čistim kao Pepeljuga, jer obiteljski praščići ne obraćaju pažnju na kapanje po kući, rublje za peglanje, kuhanje 4 ručka i slične sitnice. Srijedom smo zauzeti još više nego ostalim radnim danima. Ostaju vikendi.
Preko nedjelje, želja raste. Vikend je vrijeme za nas, osim kada su djeca kod njega. Nekom magijom, njegova se bivša dosjetila slati djecu i vikendima kada trebaju biti s njom. Izgleda kako joj se osladio djevojački život. Vrijeme za nas se, s vikenda, skratilo na eventualno par sati, ponekad. Da sad ne budemo sitničavi, gdje ima želje nađe se i način. Za seks u autu smo prestari. Jednom smo nešto kao pokušali i, zamalo, izbjegli situaciju kada se zovu vatrogasci da izrežu auto i izvade nas. Točnije, mene, jer mi je izletio disk pa sam se ukočila onako skvrčena, prije nego što smo stigli do skidanja. Još je gore što auto nije njegov, jer nije stalno zaposlen pa nema pravo na kredit. Auto pripada njegovom tati od 80 godina i ne daje mu ga rado. Smatra kako sinko – od skoro 50 godina!? – ne zna ni voziti ni parkirati, pa sin mora krasti ključeve kada tata zaspi. To se treba pogoditi sa situacijom kad i ja mogu izaći iz kuće, jer moji misle da poslije 20 sati nema potrebe ići bilo kuda. Ako me čuju kako se šuljam, u želji da izađem, odmah ustaju provjeravati tko je na vratima i da nije umro neko od susjeda, jer tko normalan škljoca vratima oko ponoći? Naravno, sve to pod uvjetom da ja ne zaspim prije nego što dođe do razmjene pokojeg vrućeg zagrljaja na zadnjem sjedalu.
Stan nemamo. Nije to kao nekad, kada smo imali 25, pa neko od prijatelja ode na more i ostavi ključ da zalijevamo cvijeće. Naši su prijatelji ili u braku ili mučenici kao mi, i dalje na pansionu u toplom obiteljskom gnijezdu. Njemu je bivša žena otela stan, jer treba njoj i djeci, ali on i dalje plaća rate za kredit. Meni moj bivši muž nije oteo ništa. Iz braka je otišao s rukama u džepovima, baš kako je i došao. Povremeno se dođe do nekog ključa vikendice njegovog kuma, u Obrežu, ili moje kume, u selu kod Samobora. Prijatelji pomognu koliko mogu, ne kažem ništa loše, ali subotom oko ponoći baš nemamo vremena otići do tuđih vikendica u okolici. Najčešće nemamo ni novaca za gorivo i takve egzibicije, ali imamo želju. Želja nas ne napušta, usprkos godinama i usprkos nedaćama.
Kadgod isplaniramo vikend zajedno i imamo ključ od neke nekretnine, dogodi se neki peh. Ili neko od njegove djece dobije šarlah, pa usred noći moraju na dežurnu ambulantu ili njegov otac negdje ostavi ključ od auta (uspješno skriven pa ni vlasnik nema pojma gdje je). I njegovi i moji stalno su kod kuće. Taj auto nam je jedina šansa za seks. Ljeti je lako, ali kada dođe zima ništa bez deka na sjedalima Lade koju imaju tek 32 godine. Voajere po seks lokacijama da ne spominjem, na to se odavno ne obaziremo, jer nema vremena za gubljenje. Najgore je bilo jednom na Medvednici, kada su nas izgrizli komarci u nekoj travurini i jednom blizu neke bare kada je auto krenuo tonuti u blato. Sišli smo, Ladom, previše blizu vode i Lada je krenula propadati kao nož kroz putar. Doslovno smo se izvukli u posljednjoj sekundi, inače bi intervenirala služba za vuču za koju, opet, ne bi imali novca.
Jednom smo baš imali sreće. Dobila sam nagradu, vikend za dvoje u nekom hotelu. Od silne želje i uzbuđenja zaspali smo čim smo dotakli krevet, još ni mrak nije pao. Hrkali smo do jutra, premoreni, a ujutro nam nešto nije išlo. U mojim godinama oni dani dolaze i prolaze kad im se hoće. Jutro sam preležala nakljukana analgeticima. Bar se on tuširao satima, jer nigdje beskrajno tuširanje nije užitak kao u hotelu s neprekidnim izvorom vruće vode. U povratku, do Zagreba, nismo riječ rekli. Gurali smo se u prigradskom autobusu, kojim su se vikendaši vraćali u velegrad, natovareni kantama s trešnjama sa susjedovih zemljišta i buketima ruža, također iz susjedovih vrtova. Kad ovako počnem nabrajati, žao mi je mene same. Kao, imam partnera, a kad pogledam… Mi imamo samo želje, s realizacijom smo tanki.
Sutra bi trebali otići i zaliti cvijeće u studentskom stanu njegova nećaka. Dječak ide do svojih, za praznike, odmoriti se i od Zagreba i od faksa i od cimera. Tu i je problem, cimer je obećao ključ svom ujaku i njegovoj partnerici. Baš fini ljudi, naših godina, isto razvedeni i beskućnici kao i mi. Nekada se, džentlmenski, s njima dogovorimo tko ima prvenstvo kod ključa. Pokušavamo biti korektni i jedni drugima izaći u susret recipročno. Problem je što mali ide u selo rijetko, a kad najavi da ide, čini se kao da ovi drugi ulete s nekim mitom i maknu nam ključeve ispred nosa. Sad imaju jak razlog da ključ opet bude njihov, na dva dana. Ujak je postao djed pa hoće gospođi pokazati kako se ne da, da još uvijek može i hoće. Njegovi su preko 80 godina. Kaže kako ga je stvarno sram dovoditi žensku u njihov stan, iako sve slabije vide i čuju, ali djed ima probleme s prostatom i ne može cupkati pred vratima dok gospođa ne završi toaletu.
Riješili smo ne bacati novac na hotele, jer ih nemamo. To znamo svi, još od početka ove priče. Djeca su nam velika i zahtjevna, a život košta. Umjesto da idemo u hotel bar jednog vikenda mjesečno, skupljamo novac da njegove ili moje pošaljemo u toplice na 7 dana. Ipak je to mnogo lakše nego da mi otputujemo, moramo biti na usluzi našoj djeci koja dobivaju šarlahe i boginje i upale slijepog crijeva samo ako se mi maknemo iz grada.
Ovo je trebala biti ispovijest o seksu. Dakle, nemojte nam zavidjeti što imamo jedno drugo. Kada me je kuma, sad nedavno, pitala što koristim za kontracepciju, rekoh: „NIŠTA! – „Kako misliš ništa?“ „Lijepo. Mi vodimo ljubav samo preko viber poruka, jer bolje od toga nemamo, a od poruka nema nikakve bojazni od posljedica.“ Ne možemo čak ni pričati napaljeni kao tinejdžeri, jer je neko od ukućana bar pored jednog, najčešće pored oboje. Samo se slatko nasmijala, kao, dobra šala ahahahahaha. Meni uopće nije bilo smješno. Znate li vi koliko mjesečno ode novca i njemu i meni, na račun za mobilni telefon???
Kažu da je seks kao vožnja biciklom. Kada jednom naučiš, znaš uvijek. Što ja znam, bicikl više ne znam voziti, poslije ovoliko godina nemogućnosti “voziti se”!
Pripremio: M.Z.
Izvor: Umdrumiostalo.blogspot.com
