Ožujak je. Stojim ispred ogledala i primjećujem da je moja novogodišnja odluka polako krenula prema popisu za sljedeću novogodišnju listu. A nije da nisam pokušala, što je izuzetno teška odluka za gurmanskog hedonista poput mene. Osim što se pokazalo da je teška odluka, očito je da mi je preteško napraviti i nešto više od same odluke. Ili samo prebrzo odustajem? Tko bi ga znao.
Prvi dan ove godine, zapisala sam na kalendar svoju težinu. Početkom ožujka, ona je potpuno ista. I očito ovo što čitate nije namijenjeno onima koji u mojem primjeru traže način da nabrzaka skinu kile, već onima koji razumiju kako je teško biti čvrst karakter i dosljedan u svom naumu. Jer strast. Hrana je strast. Pa hajmo se sjetiti one moje šetnje pred ogledalom početkom godine i prokletsva moje kuhinje na mjesečini.
„Prođem u predsoblju pored velikog ogledala, naglo se vratim i izbečim oči. Kroz pripijenu, pamučnu pidžamu ugledam veliku, mlitavu, sažvakanu grudu sala, spremnu da baba Mara od nje napravi slatke salenjake za 200 uzvanika seoske svadbe. Spustim pogled na trbuh, kako bi se uvjerila da i u živo vidim isto, da nije noćas netko ovdje stavio ono iskrivljeno, cirkusko ogledalo. Sa stravom u očima, vratim polako pogled na svoju zrcalnu sliku. O zaboga, pa otkuda to sada tu. Izgledam iz profila kao da imam tri reda sisa. Još prije mjesec dana, moj trbuh je bio donekle ravan. Požurim u kuhinju, nađem vagu i stanem na nju. Kriknem, a pas naglo skoči iz košare i potrči naći sklonište. U sekundi shvatim da sam budna i da mi čak možda ni kava jutros ne treba.“
Da, to je taj momenat kada sam na kalendar upisala svoju težinu. I da, to je taj momenat kada sam čvrsto odlučila da će se ta brojka umanjiti bar za 10. I to još davne 2013. A sad ću vam reći što se događalo nakon toga i nakon one užasne čarobne juhe, na čiji mi se spomen i danas diže želudac, a celer ne mogu vidjeti ni kroz naočale za varenje.
Za početak, odlučila sam izbaciti sve „bijelo“ iz prehrane. Šećer, tjesteninu, krumpir, kruh, pa zamijeniti sa integralnim, smeđim, raženim, kukuruznim, u stvari navodno zdravim. Kako u narednih pet dana vaga nije ni mrdnula prema dolje, odlučih još i trčati pola sata svaku večer. I tako, sačekam ja mrak da se ne sramotim, navučem na sebe tajice, tenisice i odšećem u veliki park preko puta. Staza oko parka je dugačka 1200m. Odlučim za početak otrčati taj jedan krug. Krenem. Puna volje i entuzijazma. Nakon otprilike 100 metara nešto krcne u mom desnom kuku i prereže me bol nalik ubadanju ribe sabljarke. Stisnem zube, oči mi iskoče iz duplji, hladan znoj oblije mi tijelo. Stanem i shvatim da ne mogu čak ni hodati oslanjajući se na tu nogu, a kamoli više trčati. Stisnem zube i nekako se dovučem do ulaza. Sljedeći dan dobih dijagnozu „istegnuće tetive kuka“, strogo mirovanje i ibuprofene. Trebalo je dva tjedna da uspijem uopće odspavati na toj strani tijela. I tako je sve krenulo naopako.
Ok, izbaciti bijelo sad neće biti dovoljno za skidanje kila, s obzirom da vježbanje još neko vrijeme ne dolaz u obzir. Surfajući, odlučim se na proteinsku dijetu. Vrlo smjela odluka za nekoga tko uopće nije neki ljubitelj mesa. Ali piše da brzo skida kile i to je sigurno to, pomislim. Nakon tri dana na ovoj dijeti, krenula sam opasno razmišljati da postanem vegetarijanac. U svakom komadu mesa vidjela sam onaj presladak teleći pogled sa dugačkim, tamnim trepavicama i malenog pajceka kako se bezbrižno sa braćom valja po blatu. Kokicu kako u porođajnim mukama iz sebe istiskuje jaje, Nemu kako očajnički traži Doru po plavetnilu oceana. Da, već vam je jasno. Shvatila sam da ni to nije dijeta za mene, pa sam si od jada naručila pizzu sa četiri vrste sira i kresnula dve tamne pive, da sve to lakše podrignem i probavim. I tako je opet sve krenulo nizbrdo.
Onda je krenula ideja sa Sassi vodom. Osim što sam od tolikih vitamina odjednom unešenih u svoj organizam svjetlila u mraku kao božićna jelka i imala nuspojave poput nesanice, žgaravice i hiperaktivnosti koja je drugima izgledala kao bipolarni poremećaj, rezultata nije bilo.
Pa onda UN dijeta. Za tjedan dana skineš tri kile, za dva dana ih vratiš. Za tjedan dana skineš pet kila, za tri dana ih vratiš. Ili je moj organizam čudan ili sa tom dijetom nešto ne štima. Mislim da je onaj dan za ugljikohidrate u njoj viška. Tko god da ju je pisao, vjerojatno nije računao da sam ja u stanju pojesti dva paketa tjestenine. Samo za ručak. I tako je i ova dijeta propala.
Onda mi je na pamet pala dijeta samo sa povrćem. To je to! Povrće volim, mogu živjeti bez mesa, pa kako sam bila glupa! Nakon tjedana dana, jedva sam se ustajala iz kreveta. Režala sam na sve živo i neživo, nisam imala energije za preći 10 metara bez zadihavanja. Izgubila sam čak kilu i pol. Jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee! Osmi dan, na rubu nesvjestice, puzeći do telefona, naručim pizzu sa šunkom, špekom, vratinom i tri vrste sira, samo da malo nadođem. I tako je sve opet krenulo nizbrdo.
No ja sam poznata kao uporna osoba, pa sam uskoro našla onu zaista genijalnu dijetu. Dijeta devet kilograma. Dijeta koja je obećavala u petnaest dana, ubiti mojih devet kila. Ubila je dvije kile i moju želju za životom. Kava bez mlijeka i šećera, kuhani špinat bez soli i dvopek sa jednom rajčicom, nikako nije zadovoljavala moje dnevne potrebe za osjetom ispunjenosti. I tako sam te dvije kile vratila upotpunjavajući taj osjećaj. I da, na početku sam one davne 2013. godine. Bez obzira što je 2017.
Od sutra sam na bolničkoj dijeti. Čvrsto sam odlučila biti ustrajna. Kažu da na njoj skidaš 15 kilograma u 15 dana. Dakle ako me za 15 dana čujete, a ne vidite, dijeta je napokon bila uspješna. Mada je veća vjerojatnost da me ne vidite, jer se čudim svom nabreklom tijelu pred ogledalom. Jer kad si gadan nisi svoj. Poludiš. I smišljaš sljedeći način da utegneš struk i ne ozlijediš kuk, jer u zdravom tijelu je i zdrav duh.
Tihana Kunštek
