Često me ljudi pitaju otkud crpim ideje za svoje tekstove. Nećete vjerovati, iz osobnih anegdota i dogodovština koje sam ili osobno doživjela ili su mi pričali bliski ljudi. Recimo, danas ću vam pisati o svojim roditeljima. Oni su mi zaista „bliski ljudi“. A u dijelu te priče sam i sama sudjelovala.
Tamo negdje, kasnih osamdesetih godina prošlog nam stoljeća, u posjet mojim roditeljima je stigla mamina sestrična, Ena. Sada na žalost već pokojna. Kako je ona živjela u Varaždinu i po struci je bila viša medicinska sestra, imala je vrlo malo vremena za odlazak u drugi grad. Isrcpljena dnevnim i noćnim dežurstvima, često je voljela nekuda pobjeći u slobodne dane. Obožavala je Zagreb i najčešće je slobodan dan u našem gradu provela lutajući po dućanima i kupujući na raznoraznim akcijama i sniženjima. Tako je i ovaj puta, nakon nekoliko zasluženih slobodnih dana, odlučila petak, subotu i nedjelju provesti u šopingiranju i uživanju Zagrebom.
Petak je prošao u ugodnoj večeri i čavrljanju o obiteljskim stvarima, drugim članovima obitelji, poslu i svemu onome o čemu obitelj obično razgovara. U subotu smo mama, ona i ja krenule put centra i obilazile trgovine. Uspjela je naći genijalnu torbu na sniženju, štikle, haljinu, pa čak i kostimić. Predvečer smo nas dvije otišle u kino, a mama je otišla kući praviti večeru. Nakon večere su ona i mama pijuckale vino i čavrljale, a tata, sestra i ja gledale neki napeti krimić, zavaljeni u trosjed. Nakon filma, prvo se istuširao tata, pa mama, pa onda i Eni. Sister je zaspala, a ja sam i dalje blejala u TV. U jednom trenu zazvoni telefon. Enina mama javlja da se kolegica razboljela i da Eni mora odmah nazad u Varaždin, jer radi jutarnju od sedam.
U ono vrijeme nije bilo mobitela. Ako smo išta suvislo htjeli saznati, zvali smo informacije.
I tako se moja mater ulovi telefona i krene zivkati. Prvo informacije da pita za broj autobusnog kolodvora, pa onda i autobusni da vidi kada ide zadnji bus za Varaždin. U 23:05. Baci pogled na sat, a na njemu 22:15. I tu kreće simpatična storija, u kojoj više ja nemam neku bitnu ulogu.
Shvativši da postoji mogućnost da ne stigne na zadnji autobus, moji odluče da se neće ni oblačiti, već se njih troje potrpaju u auto i put autobusnog kolodvora. Tata jer je jedini vozač, mama da tata ne ide sam nazad. Bračna solidarnost. Tada je otac vozio starog Moskvića. Od milja smo ga zvali „njegov mali tenkić“. Srećom i bez obzira na vozilo, prvi dio priče ima sretan kraj. Stigli su na autobusni kolodovor u 22:57 i sestrična je utrčala u zadnji autobus. Sutradan je na vrijeme došla na zamjenu u dežurstvo.
A sad slijedi drugi dio priče.
Nakon što su pričekali na parkingu da autobus izađe sa kolodvora i vidjeli iz njega Eni kako maše, rista upali auto i oni krenu kući. Na semaforu, 100m od kolodvora, crveno. Auto stane i ugasi se. Rista kurbla, kurbla, kurbla, no njegov mali tenkić ni da glasa da ispusti. Pokušava on tako minutu, dvije, tri i uskoro dođe do zaključka da auto neće tako skoro upaliti. Ne bi to bila uopće neka greda, da je u to vrijeme bilo mobitela, da su starci uzeli novčanik i da nisu bili u kućnim orgtačima, 6km od toplog doma. Mater k’o mater, odma’ panika na najjače. Otac, smireniji dio obitelji uzdahne i kaže: „Gle Biba, morati ćemo tramvajem. Za taxi nemamo.“
„Jesi lud?! Nejdem tramvajem. Ni mrtva. Radije idem pješke. Veća je mogućnost u ovo doba da me netko vidi u tramvaju, nego na nogostupu!“, drekne ona.
„Biba, u Ulici grada Vukovara smo. Nema šanse da te nitko ne vidi“, kaže joj on smireno, sakrivajući neugodu.
„Ne, pozvati ćemo taksi. Tu često prolaze. Ja ću ostati unutra kad stignemo kući, a ti ćeš gore otići po novce!“, kaže ona uzbuđeno, diveći se sama sebi i svojoj genijalnoj ideji.
„Ok, hajmo probati!“, kaže tata „no prvo odgurajmo auto nazad na parkiralište.“
I tako njih dvoje, odguraju tatin tenkić 100m unatrag, na poznati parking. Tu i tamo netko potrubi, netko drekne: „Što je luđaci? Nije bilo u ludnici boljeg auta?“, netko opet potrubi, ali ih to još za sada nije obeshrabrilo. Bar ne totalno.
Krenu razmišljati gdje da stanu, da ih taksista vidi, a da ih ne vide slučajni, kasnovečernji prolaznici. Mama ugleda idealno mjesto. Autobusna stanica. Na stanici nema nikoga, jer gradski busevi više u ponoć ne voze, a tik je uz cestu. I tako oni stoje jedno par minuta, kad li u daljini primijete taxi. Tata istrči na cestu i taxi krene usporavati i davati desni žmigavac. No došavši na pola metra od stanice, odjednom se vrati na cestu i ubrza. Vi ne bi da vidite dva luđaka u kućnim ogrtačima kako u ponoć mahnito mašu sa autobusne stanice?
I tako prođe jedno pet taksista, dok moji ne shvate da će im ili cipelcug ili noćni tramvaj biti jedina opcija za povratak kući.
Jeste li se ikada vozili noćnim tramvajem? Hrpa glasne balavurdije koja se vraća iz ludiranja po gradu. Pokoji bahati klinac i pokoja pijana klinka. Moji recimo imaju sasvim drugačiji dojam o vožnji noćnim tramvajem. Tata i mama sami u zadnjem dijelu vagona, ostatak putnika zguran u prednjem dijelu vagona. Između samo tišina i užasnuti pogledi.
Srećom, živjeli smo na samom okretištu tramvaja. Zgrada je otprilike udaljena 150 metara od te zadnje tramvajske stanice. Nisam sigurna da li je to mojim roditeljima tada bila utjeha ili put popločen zlim namjerama, no sigurna sam da su postavili svjetski rekord na 150m u kategoriji „nabrijani, goli bapci“. Mojoj materi nije bilo u tom trenu bitno hoće li polomiti obje noge, dobiti astmatični ili srčani napad, moždani udar ili aneurizmu. Bilo je bitno da je nitko od susjeda ne vidi.
I za kraj, jeste li ikada vidjeli starce kako znojni i uspuhani utrčavaju u stan zaogrnuti samo kućnim ogrtačima? Probajte to vizualizirati. Svoje starce. Plus njene natikače nabodene na vunene, ličke čarape i njegove tenisice na bosu nogu. Vidite, ja sam totalno vizualan tip. No kad tako nešto ugledate golim okom mora vam biti šok, jer nikada tako nešto ni u zadnjem kutu svoje prljave mašte ne bi zamislili. Ja sam se mjesec dana oporavljala od upale kvadricepsa na trbuhu izazvanog histeričnim smijanjem. I dan danas mi ta scena izazove buran smijeh, kad god ih se sjetim. Obećala sam im tada da nikada nikome neću ispričati ovu priču. Čak ni Eni. No ljudi moji, to je bilo u prošlom stoljeću. Priče postoje da se pričaju, a starci postoje da nas uče pravim životnim vrijednostima. Kako ne bi ovu vrijednu priču poželjela podijeliti. Ako zbog ničega, kako bi drugima ukazala na opasnosti koje se kriju iza običnih kućnih ogrtača.
Tihana Kunštek
