Sretna obitelj. Većini nas to su prva sjećanja: poljupci roditelja, zagrljaji, riječi podrške i ohrabrenja… Upravo oni su postavili temelj na kojem smo mi nastavili razvijati naš karakter. No, što je s onima koji se umjesto poljubaca i zagrljaja sjećaju pogrda, suza i udaraca? Ili uopće nemaju sjećanja na biološke roditelje?
U pokušaju da postanemo svjesni takvih problema, koje nitko ne bi trebao imati, razgovarali smo s gospođom Jasnom Ćurković Kelava, ravnateljicom Dječjeg doma Zagreb čije je sjedište smješteno u Ulici Vladimira Nazora 49.
Oko 220 štićenika, u dobi do 21 godinu smještenih na 4 lokacije, prema riječima ravnateljice, ima dosta stvari na raspolaganju; materijalno imaju više nego velik broj djece u Hrvatskoj, ali su zakinuti za osnovni osjećaj – osjećaj pripadnosti jednoj obitelji.
„Velik broj donatora kao i financiranje iz državnog proračuna putem Ministarstva socijalne politike i mladih omogućuje da Dom može priuštiti i razne aktivnosti poput ljetovanja i zimovanja. Ali nedostaje im obitelj, osjećaj sigurnosti. Djeci nedostaje pažnja jedne osobe jer su obično u grupama od 5-6“, objašnjava dr. med. Ćurković Kelava. Prema njenim riječima 165 teta ne može svakom djetetu ponaosob, unutar svoje smjene, podarit onoliko vremena koje dijete želi i zaslužuje. No, zahvaljujući volonterima koji skoro svakodnevno posjećuju svoje štićenike, većina djece barem na par sati ima tu jednu osobu samo za sebe.
„Volonteri moraju ispunjati uvjete propisane Zakonom o volontiranju… Skoro svako dijete starije od osam mjeseci ima svog volontera. To je dobro za obje strane: štićenici razvijaju osjećaj povjerenja, sigurnosti i pripadnosti, a volonteri, uglavnom mlade žene, stječu vrijedna iskustva za budućnost.“
Unatoč brojnim volonterima, na pitanje o predrasudama prema djeci i načinu kako se ona nose s njima, dobila sam odgovor zbog kojeg bi se svi mogli zapitat moraju li djeca snositi posljedice za grijehe svojih roditelja: „Za razliku od prije 20 godina, kada su djeca bez roditeljske skrbi bila stigmatizirana: bila su kriva za sve što bi se dogodilo u razredu, a i poslodavci bi ih nerado zapošljavali ili bi radili na crno. Danas je situacija bolja, ali još uvijek postoje predrasude… A djeca, nije im svejedno kada dođu roditelji na informacije u školi, a njima dolaze tete koje skrbe o njima. Pokušavaju to sakriti.“
Očito je da su djeca, iako često ne bismo rekli, svjesna onoga što se događa oko njih. Stoga se nameće pitanje je li vrijeme da prestanemo s predrasudama jer ne znamo njihovu životnu priču te im pokažemo poštovanje jer se uspijevaju nositi sa svim teškoćama s kojim ih je život suočio?
Osim predrasuda, vanjski svijet, na razne načine zna povrijediti štićenike svih domova za nezbrinutu djecu, a jedan od onih najgorih je upravo udarac ondje gdje najviše boli -obitelj. Gospođa Jasna nije skrivala da, iako postoje roditelji koji svakodnevno posjećuju svoju djecu željno iščekujući trenutak kada će ponovno moći biti skupa, postoje i oni koji zanemaruju zakonsku obvezu posjećivanja vlastitog djeteta jednom unutar 3 mjeseca što je zbilja žalosna situacija jer djeca trebaju biti blagoslov svakoj obitelji.
Na pitanje kojoj djeci najteže pada nedostatak roditelja odgovor je jasan: „Onoj djeci koja dolaze iz koliko-toliko funkcionalnih obitelji; o kojoj se barem jedan roditelj brinuo u skladu sa svojim mogućnostima. Za djecu već po dolasku možete znati iz kakve obitelji dolaze: ako neutješno plaču znate da im barem jedan roditelj nedostaje, a ako se već u tjedan dana preporode, vrati im se boja u lice, udebljaju se, znate da su bila zapostavljana jer nama dolaze i pothranjena i zlostavljana djeca.“ Iako im Dječji dom Zagreb pokušava pružiti sve što im treba te uz stručni tim psihologa, pedijatara, i raznih vanjskih suradnika pomaže prevladati traume i nedostatak obiteljskog ozračja, ravnateljica ističe: „Ako su djeca tu predugo mogu postati traumatizirana Domom. Potreban im je pravi dom i obitelj.“
Budući da je najveća potreba ove djece vlastiti dom, uz roditelje koji se brinu o njima ispunjenje želja je kada potencijalni roditelji dođu upoznati novog člana obitelji. „Mi dajemo sve od sebe da susret učinimo što ugodnijim. On je vrlo emocionalan. To su uglavnom obitelji koje dugo čekaju da postanu roditelji i djeca koja priželjkuju roditelje. Zna se dogoditi, kod starije djece, da zatraže druge jer im ovi koje im je Centar za socijalnu skrb dodijelio ne odgovaraju. U slučaju da odnosi ne funkcioniraju ni nakon savjetovanja i pomoći onda se Centru šalje zahtjev da tom djetetu pronađu drugog skrbnika.“
Nakon uspješnog posvojenja, koliko god to bio sretan trenutak za sve koji su sudjelovali u procesu, nostalgija druge djece za domom natjera i odraslog čovjeka da se raznježi i zapita nad stvarima koje su zaista potrebne u životu: „Djeca koja još uvijek čekaju nekoga da ih udomi znaju pitati: Kada ćeš meni pronaći mamu i tatu?“ A zahvaljujući sadašnjoj situaciji u državi broj ovakvih pitanja se povećao budući da se broj posvojenja prepolovio, a svemu je najviše pogodovala financijska kriza koja je povećala broj siromašnih u Lijepoj našoj. To je pridonijelo povećanju nasilja u obitelji, smanjenom broju posvojenja što sve uzrokuje više večeri koje djeca provedu pitajući se hoće li i kada nekome biti stalo do njih.
Razgovarala: Anna-Maria Križanac
