Božić. Jupi i juhu! Zaista volim ove blagdane. Uvijek me nekako raznježe i napune srce. Ovo je nekako moje doba godine. Uvijek sam bila sklonija snijegu i pahuljama, nego suncu i prženju na plaži. I sad kad opet imam malo dijete, Božić mi ima neku posebnu obiteljsku vibru. Bor je opet dobio smisao pravog darivanja. Jer nije mi napeto ispod bora ostaviti dvadesetogodišnjaku darovnu karticu H&M-a. Pogotovo ne ovom zaposlenom. Mislim, razveseli to njega, ali nedostaje mi onaj iskonski, iskreni osmijeh od uha do uha. Ako me kužite što sam htjela reći 🙂
Dan prije Badnjaka, zakoniti i ja šećemo po Mulleru i tražimo prigodan poklon za našeg skoro dvogodišnjeg sinčića. Uvjet za njegovu sreću u ovoj fazi njegovog razvoja i odrastanja je vozilo koje ima sirenu. Opsjednut je vatrogascima i ostalim hitnim službama i po cijele dane vozika autiće po podu i tuli kao ranjeni morž. I dogovorimo se da nećemo kupovati ništa skupo, već nešto jednostavno, skromno i nešto što će mu namjestiti smiješak na to preslatko lišce.
Čim se naš M. rodio, obećali smo si da ćemo ga odgojiti da bude skroman i naučiti kako da bude sretan sitnicama u životu. Da ćemo ga naučiti onim pravim vrijednostima. Kako biti iskren, pošten, skroman i dobar prijatelj. Tako smo i ovaj Božić, kao i svaki, odlučili djeci darivati sitnice. Veliki su dobili korisne stvari poput poklon paketa sa gelom za tuširanje i dezićima, a oni manji slatkiše i pokoju igračkicu.
I tako šećući trgovinom, ugledam na akciji veliki vatrogasni kamion. Pogledamo se, pogledamo veličinu kamiona, cijenu koja je i više nego povoljna, okice nam se zaiskre, zgrabimo ga sa police i otrčimo na blagajnu. Možda ne izgleda skromno, ali stvarno nije skupo – pomislim isti tren.
„Ajme, što će jedan momak biti sretan!“, kaže nam teta zamatalica Mraz.
„Da, sasvim sam sigurna u to“, odgovorim joj nasmiješeno.
„Odličan je kamion i stvarno su mu spustili cijenu na minimum“, kaže ona.
„Hvala Vam i svako dobro!“, zahvalimo se i odemo, a ona nam veselo mahne.
Jedva sam čekala ugledati njegovo lice kad rastrga papir sa velike kutije. I eto, došao je taj dan. Božić. Ustala sam prva da posložim darove ispod jelke i da upalim lampice da dojam bude što bolji i ljepši. Dotrčao je u boravak i sa smiješkom pogledao vesele lampice.
„Boi!“, viknuo je sretan i poskočio.
„Da, bor. A što je ispod bora?“, upitam ga.
On pogleda darove, nasmije se i otrči u svoju kutiju sa igračkama, stavivši poklone sasvim na ignore. Izvadi nekoliko malih autića i krene ih voziti po podu. Ok, ne kuži dijete što su darovi. Ipak je na svoj prvi Božić imao tek 10 mjeseci. Izvučem najveću kutiju ispod bora i kažem mu da je to njegovo. On uzme kutiju i krene je koturati po podu i smijati se. Da, njega je i ta šarena kutija razveselila. I to poprilično. Pokažem mu da se to može otvoriti i on krene polako kidati papir sa poklona.
Kada je izvirio veliki, crveni, vatrogasni kamion, pogleda me tim predivnim tamnim očima i zausti: „Aaaaaaaaaa!“, i raširi usta u širok osmijeh. Uskoro se sirena širila kroz tišinu sobe, kao i njegov smijeh i uzvici: „Ato, mama ato, brmmmmm!“
Da, pogodili smo. Zaista ga je razveselio. Kasnije, kada smo se vozili njegovoj baki, razmišljala sam kako nije bilo neke velika razlike između onog pogleda koji je uputio šarenoj kutiji i kad je ugledao kamion. Bio je naprosto sretan.
Kod bake opet pokloni ispod bora. Baka mu doda jedan mali, lijepo umotan paketić i kaže: „Nije puno, ali je od srca!“. Shvativši da ga mora otpakirati kao i onaj doma, krene brzo trgati papir.
„Mama, atoooooo, ge atoooo. Tata, atooooo, atoooooo!“, krene veselo skakutati. Iz kutije izviri mali žuti autić, kupljen u Offertissimmi za par kuna. Baka ipak ne može puno novaca odvojiti za poklone, jer ima malu mirovinu, no mi to sve jednako cijenimo. I tada shvatimo da je osmijeh kutiji, osmijeh ogromnom kamionu i osmijeh majušnom autiću sasvim identičan. Naše dijete je razveselio auto, ne njegova veličina. I tada shvatimo da je veličina samo važna očima odraslih. Kao što mu nije bilo bitno što mi imamo bor do stropa, a baka sasvim maleni. Njegove oči su jednako znatiželjno gledale šarene lampice. Njegove usne su davale jednake, široke i vesele osmjehe baš svemu. I nije bitno što baka ima staru kuću i ofucani tepih, jer on najviše voli spavati kraj bakinog kamina. I nije bitno što baka nije kupila najveći auto, bitno je što je dobila toliko iskren i čvrst zagrljaj i vlažan poljubac svog unuka. I nakon dugo, dugo vremena, ja shvatim onu pravu radost Božića. Skromnost, ljubav, osmijeh, obitelj i topli dom. Hvala ti sine što si me podsjetio na pravi smisao Božića, na prave životne vrijednosti. Biti dijete je predivno. I tako je naš Božić dobio najiskreniji osmijeh na svijetu, onaj dječji. A mi smo dobili puna srca i ponovili jednu životnu lekciju. Malo je vrlo često najviše što nam treba. Vrlo često.
Tihana Kunštek
