Sebičnost je normalna, posebice kod male djece koja lako postanu privržena stvarima isto kao i određenim ljudima. Dijeljenje se smatra činom empatije – sposobnošću da se stavimo u “cipele drugoga” i sagledamo stari iz njihove perspektive. Empatija može biti izražena već od malih nogu, no najčešće se razvija sa navršenih 6 godina djeteta.
Tako ste sigurno svjedočili da vaš 2 ili 3-godišnjak rado provodi vrijeme u društvu druge djece, no pritom se igrajući sam sa svojim igračkama, bez potrebe za dijeljenjem ili uključivanjem drugih u svoju igru. Moglo bi se reći da su takva djeca sebična, no to je njihovo prirodno stanje i pravo u toj dobi. Kao i sa svime u životu, na roditeljima je kako će dalje oblikovati tu osobinu.
Za početak potaknite ih na dijeljene sa nekim tko im nije u rodu, tko je mlađi od njih i tko nije po prirodi dominantna osoba. Sve to pomoći će da se opuste i lakše dijele svoje igračke, ideje i drugo. Puno će toga ovisiti o temperamentu vašeg djeteta, stoga je potrebno pratiti njihov ritam.
Ako vaše dijete uvijek uzima tuđe igračke, samo će naučiti da se drugi ne žele igrati sa njim. Ukoliko je pak često u ulozi žrtve, morat će naučiti reći “ne”. U predškolskoj dobi većina djece razmišlja “što ja dobivam ovime”, a pomoću roditelja i prirodnog procesa sazrijevanja “ja” postaje “mi”. No, tome prethode godine vlastitih lekcija kao i pravilnog usmjeravanja roditelja.
Za roditelje je važno da shvate da ono što su njima “samo igračke”, mališanima su najveće blago koje su pažljivo skupljali godinama. No djeca su poznata po tome da kopiraju svoje roditelje posebice u toj dobi stoga je vaša uloga u tome kako oni vide dijeljenje jako važna. Sljedeći put kada posudite prijateljici kuharicu ili sestri haljinu, pričajte sa svojom djecom o tome i pokažite im kako je to najnormalnija stvar i čin zbližavanja i prijateljstva.
Kako postupiti u parku?
Svaki roditelj zna da je dječji park mjesto velike radosti, ali i izazova. Nikada ne znate kakve će igračke donijeti druga djeca ili tko će poželjeti onu od vašeg mališana. Ponekad je teško gledati kako vaše dijete žudi za nekom igračkom ili igrom s drugim djetetom, a oni ga ignoriraju, ili obratno. Tada vam može biti teško odlučiti da li se umješati ili ostaviti da dječja komunikacija ide spontano. Na vama je da odlučite gdje je granica, no čak i ako se odlučite umiješati, izbor i dalje možete ostaviti samoj djeci. Primjerice, dogovorite se da jedan drugome daju znak kada su gotovi sa svojim igračkom i spremni na zamjenu.
Tekst: Maja Kos
Foto: Pexels
