Nerijetko čujemo izjavu da je pas čovjekov najbolji prijatelj. Jeli i dječji? Na koji način (i dali) kućni ljubimac upotpunjuje dječje odrastanje?
Kod nekih obitelji je to normalno, oni žive s kućnim ljubimcem oduvijek, dok je kod drugih novost i neka vrsta promjene. Naravno da odluka o kućnom ljubimcu ovisi o puno faktora; životni ambijent, obaveze, privrženost prema životinjama i puno drugih stvari. No, ne možemo ostati ravnodušni na ljupke djetetove okice koje nas mole za kućnog ljubimca. Ili pak na božićnu želju na papiriću koja kaže: „Psić ili mačić (s klupkom vune)“ (L.J.) Odmah nam se u glavi stvaraju kalkulacije o mjesečnim obavezama, trošku životinje, i dali bi to za nas bilo izvedivo, jer naravno, želimo usrećiti klince. Njima nije teško maštati o slatkim malim čupavim bićima, no roditelji su tu da razmisle o drugoj strani priče koja donosi brige i odgovornosti. Zato, prije nabavke kućnog ljubimca trebamo biti sigurni da ćemo se o njemu moći brinuti, jer kada ljubimac postane dijelom obitelji, nismo učinili ništa ako se on osjeća zapostavljeno. Potrebno je obostrano, odnosno trostrano zadovoljstvo. U nastavku slijedi nekoliko pozitivnih stvari koje proizlaze iz odnosa djeteta i kućnog ljubimca.
- Dijete postaje odgovornije. Uz svakodnevne aktivnosti u vezi njege i brige o kućnim ljubimcima, djeca uče radnim navikama, postaju disciplinirana
- Dijete više izlazi van prilikom šetnje ljubimca i igra se u prirodi
- Djeca (i odrasli) koji žive s kućnim ljubimcem rjeđe obolijevaju
- U obitelji s više djece, skrb o kućnom ljubimcu povezuje djecu. Npr. podjela odgovornosti – hranjenje, čišćenje, ali tu je i zajedničko igranje s ljubimcem
- Evo i jedna prednost koja je bitnija za odrasle: briga o kućnom ljubimcu smanjuje stres, usamljenost i tjeskobu
- Jedno je istraživanje pokazalo da je djeci lakše učiti uz prisutnost životinje (com)
- Istraživanje u kojem su djeca bili ispitivana o tome što bi preporučili manje popularnoj djeci, pogađate, odgovorila su: „Trebaju nabaviti kućnog ljubimca!“
- Istraživanje je pokazalo da su adolescenti koji žive sa životinjama, za razliku od onih koji ne žive s njima, spremniji preuzeti odgovornije i vodeće uloge u budućem poslu (Scientific American)
- Djeca koja žive s kućnim ljubimcima, osjećajniji su. Djeca koja razvijaju odnos s ljubimcima, prema istraživanju, u zrelijoj su dobi osjećajniji i lakše razvijaju socijalne vještine! (Scientific American)
Vjerojatno je jedna od najpoznatijih priča o povezanosti između dječaka i psa, priča o dječaku Danniju i kujici Saki. Slučaj je zabilježen početkom 90-ih, u malom kalifornijskom gradiću. Dječak Danny je imao poteškoća u razvoju; nije mogao sjediti uspravno, hodati, govoriti… Iako se nije radilo o cerebralnoj paralizi ni o autizmu, dječak je zaostajao u motoričkim sposobnostima i u govoru. Napredovao je jako sporo, školu je naravno pohađao po prilagođenom programu, ali je teško sklapao prijateljstva. Roditelji su mu uvijek gledali sve pružiti i maksimalno mu se posvetiti. No, jedno nikad nisu htjeli – imati psa.
No, nešto je ipak stalo na Dannijevu stranu. U ulici u kojoj je obitelj živjela, postojala je jedna obitelj koja je obučavala pse za traženje. Treninzi su se održavali u dvorištu. U to su vrijeme obučavali kujicu Saki, no brzo su uvidjeli da se s njom događa nešto čudno. Nakon svakog treninga pokušavala je pobjeći. Ali, jednog je dana i uspjela. Pogađate kamo – u susjedno dvorište! Kujica kao da je osjećala da u ulici živi dječak kojemu treba pomoći. Od susreta s psom, Danny se počeo mijenjati. Bio je pozitivniji, više se smijao, a postepeno je napredovao i u pokretima. Progovorio je i svoju prvu, cijelu rečenicu: „Ja sam Sakin tata.“ Nakon toga, stvari su krenule još bolje; dječak je počeo pričati, hodati, bacati loptu… No, Saki se morala vratiti u organizaciju iz koje je bila poslana na trening, što je povuklo entuzijazam kod Dannijeve obitelji. Zatražili su da Saki ostane s Dannijem, no zahtjev je bio odbijen. Nakon nekoliko pokušaja i uvjeravanja o tome koliko Saki znači Danniju, odobreno im je da Saki ostane s njima. Danny je bio presretan jer će njegova najbolja prijateljica živjeti s njima. Saki na kraju nije bila ’tragač’ za što je bila trenirana, ali je svakako opravdala svoju svrhu.
Ima još mnogo zabilježenih situacija u kojima su životinje pomogle djeci. Primjerice, pas Geo je spasio svog vlasnika, dječaka Charlija od naleta kamiona. Jedan slučaj iz Australije također je divan koji izaziva puno poštovanje prema tim hrabrim, četveronožnim stvorenjima. Radi se o dječaku Danteu koji je usred noći otišao iz obiteljske kuće i zalutao u šumu. Slijedio ga je njihov pas, Dasher. Možda cijeli događaj ne bi bio toliko strašan da tu noć nije bila jaka oluja koja je otežavala pronalazak djeteta. No, pas je cijelu noć svojim tijelom štitio dječaka od oluje. Kad je dječak pronađen, zahvaljujući psu, nije imamo nikakve ogrebotine od strašne noći. (Bright Side)
Ove divne priče potvrđuju da je pas zaista čovjekov najbolji prijatelj. Mnoge dobrobiti prije spomenute, pružit će djeci i druge životinje osim psa. Ako već niste, pružite im (ako imate mogućnosti) to divno iskustvo druženja s životinjama i otkrijte kako to kreativno utječe na njihov razvoj.
Jelena Ivančić
