Stojim na balkonu i gledam svijet ispod sebe. Visoko sam, pa vidim cijeli grad. Lijepo je. Začujem veselu dječju graju i pogledam u podnožje svog nebodera. Tete iz vrtića, vode svoju dječicu u šetnju. Žamor i smijeh odzvanjaju ulicom. Nasmiješim se. Djeca. Ta divna stvorenja. Ima li išta ljepše od njihovog iskrenog osmijeha i pogleda? Promatram tako tu veselu kolonu kako vijuga po ulici, kroz park prema vrtiću. Pogledam na sat. O Bože, skoro zaboravih.
Uđem u stan i sačekam da mi se oči priviknu na laganu tamu. Dođem do hladnjaka i izvadim ampulu. Zadignem majicu. Dvadeset i jedna točkica. Trbuh me podsjeti na bubamaru i opet se nasmiješim. Koja ironija, pomislim. Bubamare! Te preslatke Božje ovčice, nositeljice sreće i plodnosti. A ja neplodna k’o konzerva graha. Uštipnem se za tanak sloj kože i potkožnog špekića i napravim dvadeset i drugu točkicu. Onu posljednju u ovoj turi. Ili možda posljednju ikada? Zapitah se i ponadam. Unazad desetak dana, moje tijelo je primalo dnevno i do pet ampula injekcija. Jedan Decapeptyl i po četiri Gonala.
„Zašto si to radiš?“, upitala me nedavno prijateljica.
„A što da radim? Da čekam da mi padne s neba? Zaista misliš da bi to činila da imam neku drugu opciju?“, odbrusim joj nervozno.
„Uvijek imaš drugu opciju. Odustati“, kaže mi ona.
„Ne, to nije opcija. To je okretanje leđa problemu“, kažem joj nešto smirenije.
„Kristina, ima u domovima toliko napuštene djece…“, tu je prekinem usred rečenice – „Anita, znam da ima. No ja želim svoje, biološko dijete. I ta djeca nisu tamo da bi ih neplodni posvajali, ta djeca su tamo jer su ih njihove sudbine tamo smjestile. Tu djecu slobodno može svatko posvojiti. Ne mora to biti neplodni par. Zašto svi mislite da ta djeca čekaju samo neplodne da uđu kroz vrata dječjeg doma. Prestani biti sebična i ti jedno posvoji. Zašto bi ga baš ja morala posvojiti!?“, dreknem nanervirana.
„Ja ne želim ni svoje“, uzdahne ona. „Onda sam valjda ja sebična“, zaključi.
I tu je tom razgovoru bio kraj.
Netko ne želi, pa mu se zalomi, netko želi, no ne može. Život je takav. I tu ne možemo ništa. Samo i dalje pokušavati ostvariti svoje želje, vizije i ciljeve. I probati ne optuživati druge zbog njihovih želja, vizija ili ciljeva. Ja nikada nisam ni pomislila da je Anita sebična zato što uopće ne želi djecu. Pa to je njen izbor. Njen život. Naravno da mi je zasmetalo što ona misli da sam ja sebična, jer još nisam razmišljala koliko ima djece za posvojiti.
Vratim se na balkon i udahnem svjež večernji zrak. Pogledam u nebo i pomislim: „Bože, molim te. Daj da je na mene sada red. Molim te. Nemam više puno snage“. Jedna suza mi krene niz obraz, no prenem se i zaustavim navalu tuge. Ne, ne želim tugovati. Moram biti dobro. Ako negdje postoji neko dijete koje baš mene želi za mamu, želim biti vesela. Sigurno ne želi neku cendravu i namrgođenu personu. I nasmiješim se usiljeno nekom neobičnom oblaku.
Sutradan sjedim u već poznatoj žutoj čekaonici. Ja i jedno desetak ženica. Istog pogleda poput mene. Pogleda ranjene srne. Pogleda u kojem vidim strah, iščekivanje, nestrpljenje, nervozu.
Čujem svoje ime i uđem u ordinaciju.
Žuta čekaonica, ordinacija i štoperica.
„Dakle, imamo sedam folikula između 18 i 22 milimetara. Danas ćete si dati „štopericu“ i u petak se vidimo na aspiraciji jajnika. U redu? Zadovoljni?“, nasmiješi mi se već poznati doktor.
„Ne znam. Valjda. Ma jesam!“, kažem mu polumrtvo.
„Ajde, hajde. Stvarno za sada izgleda dobro“, pokuša me razvedriti.
„Znam. Već četrnaesti put izgleda dobro“, kiselo mu se nasmiješim i ponovim, „Vidimo se u petak, doviđenja!“
Navečer, nakon omiljene serije, naprčim riticu i već preciznim ubodom i mirom rukom, ubrizgam si i tu „štopericu.
„Evo folikulići, dobili ste nešto za smirenje i vidimo se u petak ujutro“, misli mi okrenu na šalu i nasmijana utonem u san.
Petak ujutro. Žuta čekaonica. Moje prezime.
„Dobiti ćete jedan krasan koktelčić u venu. Kad se probudite, sve će biti gotovo. I sve će biti u redu“, nasmiješi mi se draga sestrica.
Ulovim je za ruku i kažem:“Znam. Hvala.“
U daljini se čuje zvuk tramvaja, žamor ljudi na ulici i nečiji glas koji govori kako imam 5 jajnih stanica. Gubim se. Spavam. Budim se, gubim se, spavam. Trgnem se.
Sestra me miluje po kosi i govori: „Jeste dobro? Fino ste si vi odspavali“, i nasmiješi se.
„Da naspavala! Čak sam i sanjala. Sanjala sam da mi je biolog došao reći da imam pet jajnih stanica. Nikada ih nisam toliko imala, tako da znam da je to san“, nasmiješim joj se.
„Nije san. Imate pet jajnih stanica“, nasmiješi se i ona.
„A je li ovo san?“, upitam je.
Tri dana kasnije, u moju maternicu su položena dva šestostanična zametka. Ostali nisu preživjeli. Sada sam trudnica. Sve dok mi onaj odurni test vjerojatno opet ne dokaže suprotno.
No odlučila sam biti pozitivna, jer su i moj doktor i biolog rekli da su ovo do sada najkvalitetniji zameci koje sam ikada imala. Dakle, odlučila sam raditi, ali maksimalno mirovati. Činiti ono što volim. Šetati, čitati knjige, pisati. Jesti laganu hranu, s puno vitamina i vlakana. Biti živa pozitiva.
Nakon dva tjedna, došao je trenutak istine. Test ili krv? Test ili krv? Ma krv! Nemam više živaca za te testove. Uvijek mi ona napirlitana kokoš u apoteci proda negativan test.
Krvni nalaz se čeka dva sata. Dolazi na mail. Sjedim na poslu i radim, no ne znam uopće što radim. Čekam. I dočekam!
Gledam ja taj mail, gleda on mene. I tako se mi jedno desetak minuta gledamo. Ja prva popustim, pa ga napokon i otvorim.
Deset minuta poslije…
„Doktore, kad mogu u sljedeći postupak?“
Ova priča nema tužan kraj. Samo je duga i naporna. Kristina je ugledala i pozitivan test i pozitivan krvni nalaz. Nakon dvadeset i pet postupaka. Neke priče nisu tako duge. Neke su i duže. Neke žene odustanu. Neke igraju do kraja. Nekima sve ovo na tijelo i duh ostavi traga. Neke to pregrme sasvim bezbolno u svakom pogledu. Sve smo mi različite, no imamo jedan cilj. Postati majke. I jedan problem. Ne ide nam baš.
Kristina je u svojoj borbi uspjela i predati papire za udomiteljstvo i imati vlastito dijete. Njena prijateljica nije još uvijek poželjela ni vlastito.
Na kraju svega, probajte zamisliti samo dio onoga što ove žene prolaze kako bi osjetile kako je to biti majka. Osim što ih boli fizički, boli ih i psihički. Osim što boli u svakom pogledu, uvijek se nađe netko tko ih zbog toga i optužuje. Optužuje ih što žele biti majke i što su spremne učiniti puno da postanu majke. To nije za osudu, to je za podršku.
Takvih žena u našoj zemlji ima puno. Neke se hrabro nose sa svime, neke trpe osude i teške riječi. Ako ste imalo suosjećajni, pružit ćete im podršku. Zagrlit ćete svoju prijateljicu i reći joj: „Ne znam kako ti je, ali sam uvijek tu za tebe!“ I to joj puno znači, vjerujte mi.
U Hrvatskoj se svaki šesti par bori s nekim oblikom neplodnosti. U gradu Zagrebu zbog neplodnosti pati svaki treći par. Pružite svoju podršku tim mamama i tatama. Zbog njih, zbog njihovih budućih klinaca, zbog dizanja svijesti o tome problemu. Pokažimo našoj zemlji da podržavamo jedni druge, da poštujemo svačije poteškoće i tražimo prava i kvalitetna rješenja. Nikada ne znate na koji način će vaša djeca moći imati djecu.
Tihana Kunštek za she.hr
