Moja kćer želi biti frizerka!

Uspjeh – što je to?

Da svakoga od vas sada zamolim da u komentare napišete što je uspjeh, točnije što je za Vas uspjeh – što biste mi napisali? Ukoliko ne želite sa mnom podijeliti vašu definiciju uspjeha, nadam se da će svatko od vas barem na tren zastati i razmisliti što za vas predstavlja uspjeh. Je li to dobar prosjek u školi, završen fakultet, dobro plaćen ili pak voljen posao? Obitelj? Prijatelji?

Svatko od nas ima nešto čemu teži, što želi u životu. Vjerujem da onda kada to dostigne može sa zadovoljstvom reći da je uspješan. Ali. Uvijek postoji ono ali. Premda zasnujemo obitelj, radimo posao koji volimo, imamo mogućnosti ostvariti si svakakve male i velike želje, dosta nas je nesigurna kada ih se pita ili pak konstatira da su uspješni u životu. Što to, nama ljudima, predstavlja uspjeh i zašto nam je teško priznati i čestitati si „Uspješna si, bravo!“. Je li to nešto što su nas učili u djetinjstvu, govoreći nam da se ne smijemo hvaliti jer će ljudi misliti da smo sebični i egoistični? Ili je to nešto još dublje? U svakom slučaju, barem u sebi, ne smijemo propustiti reći si da smo uspješni, da uspješno vodimo svoj život jer uvijek radimo kako najbolje znamo. Uvijek. Uspjeh je kada se dignete u nedjelju ujutro i napravite doručak svome djetetu, a radije bi nastavili spavati. Uspjeh je i kada odvojite vrijeme za šalicu kave u miru dok dijete gleda omiljeni crtić (onako usput – jeste li znali da postoje i edukativni crtići? Ali o tome neki drugi put). Uspjeh je kada dobro upravljate svojim privatnim i poslovnim životom i što god da mislile, upravo čitanje ovakvih članaka, učenje i saznavanje novih informacija o odgoju i samima sebi, težnja za boljim roditeljstvom, boljim odgojnim metodama koje će pomoći vama i vašem djetetu, čine jedan vid uspjeha.

Iako ste danas možda posegnuli za stvarima koje možda nisu baš najbolje za vaše dijete, kao što je na primjer podmićivanje – „ako pospremiš svoju sobu, možeš gledati TV pola sata dulje“ – sutra ćete možda pročitati kako bolje pristupiti djetetu. Jer njemu možda nije važna urednost sobe kada će ju za pola sata ponovo „unerediti“ igrajući se i živeći u svom dječjem svijetu bez ograničenja i sa slobodom koju samo djeca imaju. Zašto smo zaboravili važnost dječje igre i zašto maštovitost djeteta tako ograničavamo? Tko živi u toj sobi, mi ili dijete?

Isto tako, još jedan primjer, mogu reći vrlo težak primjer, meni osobno i profesionalno.

Imate dijete koje ima odličan uspjeh u školi, u osnovnoj školi prolazi sa 5.0, vidite da sve ide svojim tokom, imate djevojčicu koja odrasta u predivnu djevojku i vidite kakva će djevojka postati. Zamišljate ju kao, naravno uspješnu, mladu djevojku, kasnije ženu, koja će imati dovoljno novaca radeći u nekom uredu, da ne mora stajati 8h kao što vi morate stajati, koja će imati sretnu malu/veliku obitelj i tako dalje. Uglavnom svatko zamišlja neku sliku kakvu želi za svoje dijete, kao što zamišljamo što želimo za sebe i što želimo da smo možda nešto drugačije izabrali i odlučili. No, naša odlikašica želi biti (bez uvrede bilo kojem zanimanju) frizerka. Želi biti najbolja frizerka koja će otvoriti super uspješan vlastiti salon u kojem će raditi samo najbolji frizeri, svjetski educirani i certificirani. Želi da njezino ime bude poznato u tom svijetu. Ta djevojka ima svoje snove koju roditelj može zbog svojih snova srušiti jednom jedinom riječju – ne. A zašto ne? Zato jer smo zamislili neki drugačiji život za nju? Zato jer mislimo da je jako teško ostvariti takve snove? Zato jer se bojimo da će se zaposliti u nekom salonu u kojem je nitko neće cijeniti i morat će raditi “i svetkom i petkom“? Uglavnom, bojimo se. Bojimo se jer njezina slika toliko odudara od naše i dolazi do velikog raskola.

Upravo u tom trenu možete odlučiti – je li to vaš život ili njen? Tko ste vi da odlučujete čime se vaše dijete mora ili pak neće baviti? Ok, jasno je da ste roditelji i da joj želite najbolje. Ali, zašto je vaše najbolje toliko bolje od njezinog ‘najbolje’? Jer ne želi ona sebi loše, ona sebi želi i stremi prema najboljemu.

Druga stvar bi bila da ona radi ispod svojih potencijala, ne želi nešto jer se boji. Tu je značajna uloga roditelja, posebice ako ne zna što želi, dvoumi se između nekih stvari. Ne kažem da ne trebate reći svoje mišljenje, otvoreno i kroz razgovor pun razumijevanja. Pri tome, neka vam prva pitanja budu – „Što je za tebe uspjeh? Kako ga zamišljaš? Kakav život želiš? Što ti je važno?“

Sretno s tinejdžerima – posebno onim tvrdoglavima! 🙂

Napisala: Iva Sambolek

Oglas

Komentiraj

komentari