O ovoj temi razmišljam već neko vrijeme. Ono što me potaknulo na pisanje je nekoliko proživljenih situacija na putu do i s posla. Živim blizu svog radnog mjesta pa najčešće idem pješice na posao, a po novom i biciklom (probajte i vi, neće vam biti žao!).
Jedne kišne večeri odlučila sam otići tramvajem jer ipak nisam luda za kupanjem na cesti – i imala sam što vidjeti. Osim standardne gužve koju sam očekivala, prostorom je odjekivao smijeh, puno osmijeha, dobro raspoloženje se gotovo opipavalo u zraku u kojem se moglo namirisati isparavanje kiše iz kaputa. To dobro raspoloženje je dolazilo od onih mlađih putnika, iskreni izrazi lica i sva ljepota mladosti i opuštenosti, bez briga koje donosi odrasli život.
Smjestila sam se pored mladog para koji se, eto, u toj zbrci i gužvi – igrao. Nije to bila nikakva komplicirana igra, nego ona koju svi znamo i koju je većina igrala u nekoj fazi života, a možda još i uvijek. Jednostavno su naizmjence položili dlanove ispred sebe dok ga/ju je druga osoba škakljala s unutarnje, donje strane dlana. Dok sam ih tako povremeno promatrala prolazilo mi je glavom da se premalo igramo. Što nam se to dogodi da se prestanemo igrati, ne samo s djecom nego i partnerima? Ne želim debatirati o razlozima jer razlog ćemo uvijek pronaći negdje vani, nikad unutra. Sami smo krivi i sami možemo odlučiti ponovo se igrati, probuditi dijete u sebi, dijete koje svi imamo.
Druga situacija koja me ostavila bez teksta, a shvatila sam da sam ju viđala i više nego što sam željela. Park, dijete se ljulja ili igra samo, dok roditelj tipka po mobitelu stojeći pored te ljuljačke ili pak sjedi na klupici. Zamislite to djetinje oduševljenje ljuljačkom, a mi mrgodna izraza lica, vrlo vjerojatno listamo po Facebooku, Instagramu, Pinterestu, Wishu ili nekoj sličnoj stranici. Što nas sprječava da uživamo u sreći svog djeteta? Kada i zašto smo se prestali igrati sa svojom djecom – ako smo se ikada i igrali?
Život je zabavan ako mu mi dopustimo da bude, pa makar i pola sata u parku. Zašto bismo se cijeli dan trebali opterećivati mislima, brigama oko stvari na koje većim dijelom ne možemo utjecati, barem ne u tom trenutku. Što bi se dogodilo da roditelj pusti taj mobitel, brige i crne misli te se zaista posveti toj igri sa svojim djetetom? Da digne stražnjicu s trosjeda, odlijepi pogled s ekrana bilo koje veličine i zaista se s punom svijesti, pažnjom i prisutnošću poigra s djetetom. Vjerujem da vam sad prolaze kroz glavu sve one situacije kad mislite da ste se igrali. Jeste li sigurni? Jeste li umom, tijelom i srcem zaista bili prisutni u toj igri? Jer djeca osjete kad ste pored njih, a zabrinuti ste, razmišljate o nečem drugom.
Djeci je igra jako važna, kroz nju uče, razvijaju se, rastu, upoznavaju sebe, svijet i ljude oko sebe, grade samopouzdanje i samopoštovanje, uče neke obrasce ponašanja i igraju uloge. Ponajviše, to je prilika da gradite međusoban odnos.
E sad, ako to sve znamo, nije li logično da se poigramo s njima, pomažemo im u odrastanju kroz igru. Ne kažem da to mora biti 3h dnevno, naravno da morate raditi na poslu i kod kuće, ali kvalitetnih pola sata do sat vremena dnevno je tako malo, a opet puno. Puno bolje od ničega ili pak bolje od previše vremena u kojem smo prisutni 0%.
Ovo će vam se vratiti 200% kad to malo dijete postane adolescent, a vi imate dobar odnos koji ste njegovali od malena.
Vesela igra!
Iva Sambolek, mag. paed.soc.
