Muške cvilidrete i ženske supermoći

Persil

Zaista se izuzetno često pitam po čemu su to točno muškarci jači spol. Nisu dizajnirani za fizičku bol, nisu dizajnirani za psihičku bol, ništa im se ne da, za sve su prestari, ne podnose curenje nosa, prehladu preživi samo 1% muškaraca, temperaturu višu od 37,3 čak 0,3% muškaraca. Koja je točno njihova misija na ovoj planeti, osim besciljnog i emocionalno neinteligentnog razmnožavanja? Ne znaju kuhati, peglati, čistiti, pisati normalnim rukopisom koji je čitljiv, ne znaju biti romantični, tihi, pažljivi. Ne znaju čak ni auto voziti, mada su duboko uvjereni da tu briljiraju. Naime, odavno ste mogli primijetiti da za njih prometni znakovi ne postoje, mada su većinom oni sami izmislili prometna pravila, pa čak i sami znakove zakucali uz prometnice. Mi žene, koje se držimo pravila u prometu, koje izazovemo samo 10-ak posto svih prometnih nezgoda, mi smo „nevozači“. U svom tom neznanju, sasvim mi je jasno da su ipak odlučili da će žene dobiti pravo glasa, jer im je to tada vjerojatno bilo jedino svijetlo na kraju tunela u kojem su se sasvim pogubili. Tada su napokon shvatili tko bi ih mogao izvući iz tog pakla neznanja i upornog hodanja u krug. One koje imaju supermoći. Žene!

Hoćete dokaz da vjeruju kako posjedujemo super moći? Stiže!

Moj suprug recimo misli da ja vidim kroz tri noseća zida i troje drvenih vrata, od toga su jedna zatvorena. „Što je ovo!“, drekne on iz kuhinje. Ja ležim u spavaćoj sobi. Između nas već spomenute prepreke. „Što točno!“, upitam smireno. „Pa ovo!“, drekne opet on. Zakolutam očima i ponovno upitam:“Što točno i gdje točno!“ „Pa ovo kraj frižidera!“, zdere se on nadrkano. „Desno je zid, a lijevo škrinja!“, odgovorim mu. „Kaj se praviš glupa! Znaš dobro kaj te pitam!“, izurla se on. Po onoj staroj „pametniji popušta“, ustanem se i dogegam kroz spavaću sobu i dva predsoblja do kuhinje. „Što? Da vidim!“, kažem mu. On uperi prst u otvoreni sirni namaz. Pogledam ga i pomislim: „Tihana, da li si se ti dobrovoljno za ovo udala?!“ „Dušo, to je sirni namaz. Vidiš, piše gore s-i-r-n-i n-a-m-a-z.“, počnem mu slovkati. „Pa vidim da je sirni namaz!“, drekne on. „Pa što me onda pitaš takva idiotska pitanja!“, dreknem i ja. „Pa koja je budala ostavila kap sirnog namaza u frižideru? Nije li ta budala mogla i to pojesti i ambalažu baciti?!“, kaže on izuzetno smireno, što je znak da je na rubu propucavanja. Razumijete li vi sad njegovo prvo pitanje? Dakle, kad vas muškarac pita „što je ovo“, vi morate odmah znati da gleda u plastičnu čašicu sitnog namaza u kojem ima za još jedan liz. Naime, iz priloženog se vidi da on smatra da ste vi super biće.

Jednom prilikom sam završila u bolnici na tri tjedna. U stanu su ostala tri odrasla muškarca. Prva dva dana suprug je dolazio u posjetu veseo i nasmijan. Trećeg dana, entuzijazam je nestao. „Čuj, daj mi broj od one žene koja čisti stanove“, kaže mi potiho da ga drugi muževi ne čuju. „Koje žene?“, zbunjeno ga upitam. „Pa one koja nama dođe bar jednom tjedno očistiti stan.“, kaže. „Dušo, nama nitko ne dolazi čistiti stan. Nikada.“, zbunjeno ga pogledam. „Čekaj, hoćeš reći da ti i kuhaš i pereš i peglaš i čistiš cijeli stan?“, upita on očima promjera krigle za pivo. „Da“, prosikćem kratko, „čak i odradim osam satnu smjenu kad i ti“. „Isuse, pa nije lako biti mama!“, zacvili. Eto, što reći.

Nedavno smo renovirali stan. Neposredno prije nego ćemo krečiti, napomenem mu da bi trebalo kupiti sredstvo protiv gljivica. Naravno, kako bi jedno žensko biće uopće smijelo sugerirati muškarcu išta vezano uz adaptaciju ili građevinske radove. Možda imamo supermoći, ali nemamo baš sva prava.Tri tjedna nakon što smo sve adaptirali, na stropu boravka i kupaone crne točkice. „Jesam ti rekla da trebamo kupiti ono za gljivice. Sad ćemo morati ponovno krečiti.“, kažem razočarano dok smo šetali kroz park. „Dostaaaa! Prestaniiiii! Mogu li jedan dan živjeti bez pritiska! Prestani me maltretirati!Stalno nešto cvokočeš!!!!!“, izurla se na mene tako da je pola parka okrenulo glavu, a dijete se u kolicima počelo derati. I tada shvatih pod kojim pritiskom živi moj suprug koji radi 8 sati, od tih 8 sati 4 provede crtajući cvjetiće u blokiću na sastancima, 2 sata na kavi, jedan sat na gablecu i jedan na telefonu. Doma se sav izmožden baci na krevet i prespava moje kuhanje, čišćenje, peglanje i pranje. Ostatak večeri se dernja na mene ako povisim ton na dijete da sam nadrkana koza, koji ku_ac sam ja nervozna, od čega sam ja nervozna, od čega sam ja molim te lijepo umorna i sl. Nisam dušo, ja imam super moći. Samo te namjerno živciram, jer mogu, jer imam supermoći.

Nedavno sam na Facebooku pročitala simpatičnu, žensku poslovicu – Ako ste svom muškarcu rekli da nešto napravi, ne morate mu to sad svakih šest mjeseci ponovljati. Nevjerojatno pretjerano. Ja svojem ne smijem reći ni nakon tri godine da je obećao prijatelju popraviti auto na daljinski, jer se bojim da bi mogao puknuti pod tolikim pritiskom. Naprosto se ne usudim. Ipak je trebalo kroz tri godine pronaći volje i vremena uz sav taj nevjerojatan pritisak koji ga okružuje sa svih strana. Možete li zamisliti reakciju na spomen motornog vozila, ako se sjetite reakcije na obične mikroorganizme? Ponekad se zaista bojim za njega.

Znam da ste i same sigurno osjetile kako je to kad vam suprug uzdiše na samrtnoj postelji, pa zato neću više o njima. Hajmo malo o nama. Dakle, radila sam pod temperaturom od 40,3. Noćnu smjenu. Iz noćne doktoru, dijagnoza gripa. Izdržala sam astmatični napad kao telefonistica i taj dan primila 700 stranaka preko telefona, u osam sati jutrnje smjene. Nakon smjene sam dobila adrenalin u prsni koš da ostanem živa. Hodala sam dva kilometra sa zglobom van čašice stopala. Četiri puta sam rodila. Krvarim svaki mjesec četiri dana k’o razneseni terorist bez udova, no natankam se s dva deci crnjaka i dalje radim, kuham, čistim, perem, peglam. Sigurna sam da i vi imate cijeli popis bolesti i stanja koja ste „odradile“ u hodu. Nije ni čudo da nas smatraju super bićima. Još samo da siroti nauče imati i respekta prema višim bićima, možda se mi super žene ne bi ovoliko često i sprdale sa njima. Zar, ne?!

Tihana Kunštek

Oglas

Komentiraj

komentari

Persil