Ne, nije Badnjak pun hladnjak

Nikad ti nisam rekla koliko sam sada sretna zbog tebe. Promatram te iz prikrajka i gledam kako veselo vučeš božićnu jelku, a ona tako sretno skakuće oko tebe. Nikada ti nisam rekla koliko sam sretna zbog tebe, jer nisam imala prilike. Nestala si poput snježne pahulje na suncu. I da, znala sam da je tako najbolje. Najsigurnije. Najbezbolnije. Nakon toliko boli i patnje, straha i neizvjesnosti. Nisam željela ubiti tu tvoju vlastitu malu idilu. Samo sam promatrala tu tvoju sreću ili bar komadić nje. Skriveno i tiho.

Marina je jedna od onih žena koja je iz malog primorskog mjesta, pobjegla u Zagreb od nasilnog supruga. Ona i njena četverogodišnja djevojčica. Nije se borila sama u svoja četiri zida, nije dugo trpila, odlučila je biti hrabra. Ta sitna, a tako velika žena. Saznala sam za nju sasvim slučajno. I sasvim slučajno sam dobila priliku pomoći joj bar malo. Namirnicom, razgovorom, osmijehom. No, njena sreća nije trajala dugo. On je našao put do nje i tada je naprosto nestala. Sasvim tiho i nečujno, po mrklom mraku, sa stravom u očima.

Nakon  dva mjeseca se javila da je u sigurnoj kući i da nije sjajno, ali na sigurnom je. Molila me da je ne tražim, da će se ona već nekada javiti meni. Da samo želi prekinuti trenutno sve veze koje je sputavaju u bar prividnom miru. I ja sam to poštivala. I strepila za nju.

Marina, nikada ti nisam rekla koliko sam sada sretna zbog tebe. Promatram te iz prikrajka i gledam kako veselo vučeš božičnu jelku, a ona tako sretno skakuće oko tebe. Sasvim slučajno te vidjeh u tom djelu grada. Nikada ti nisam rekla koliko sam sretna zbog tebe, jer nisam imala prilike. Nestala si poput snježne pahulje na suncu. I da, znala sam da je tako najbolje.  I danas, kada sam pronašla tvoje pismo u sandučiću, srce mi se skoro raspuklo od sreće.

“Oprosti mi, molim te! Oprosti mi, no bilo mi je tako lakše. Daj ovo nekome kome je sada potrebnije nego meni. Javiti ću ti se opet. Skoro. Trebam još vremena, ali zaista smo obje ok. Volim te!”

Prevrtala sam DM-ove poklon bonove u ruci. Tri bona na 100kn. Ušla u stan, sjela i zaplakala. Ne zbog nje i njene sudbine. Biti će ona super. Nasilnik je ionako već nekolio mjeseci iza rešetaka radi nasilja i krađe i čeka ga još koja godina razmišljanja unutar tih hladnih zatvorskih zidova. Ne ni zbog tog djeteta koje će uvijek nositi križ svog teškog djetinjstva. Ni zbog tih 300 kn kojih se zbog drugih odrekla. Rasplakah se od sreće zbog njezine sreće. Zbog onoga što je kroz tugu i strah naučila. Podijeliti. Pomoći.

Nekome će Božić biti tužan, nekome bogat i veseo. No svakako je to stanje našeg uma. Jer netko će biti sretan taj dan posebnim obrokom u pučkoj kuhinji uz koji će biti komad mesa više, a netko da ga prijatelj samo dođe zagrliti, da osjeti da nije sam. I ako uspijete naći Božić u svakoj sitnici koju uspijete primijetiti, a do sada možda niste, onda možete biti sigurni da će sve biti u redu.

I možda ne znate puno dobrih ljudi, ali uvijek će se naći pokoja duša koja će vas dodirnuti i skrivenom gestom reći: “Hej, sve će biti u redu. Samo se prepusti. Samo vjeruj. Badnjak je i sutra će Božić. Volim te!” Jer ljudi moji, badnjak nije pun hladnjak. Badnjak je podijeliti ono što možeš sa drugim bićem. Osjećaj povezanosti. I sjetite se da nije moguće graditi osobnu sreću koja je izolirana od drugih. Povežite se i podijelite. I uživajte u Božićnim blagdanima.

Tihana Kunštek

Oglas

Komentiraj

komentari

1 komentar