Moja majka nikada nije bila od onih žena koja bi vas tetošila ili natezala po rukama. Sigurna sam da je to zato, jer joj život nije bio previše lak, pa tako naprosto nije navikla na nježan dodir i na osjećaj koji znači sigurnost. I nije da joj uopće zamjeram na tome. Čak štoviše, mene je to natjeralo da budem suprotna osoba. I moram joj zato reći hvala.
Naučila sam kroz to nedostajanje njenih dodira, da oni djetetu puno znače. I obećala sam samoj sebi, da to mojoj djeci neće faliti. I ne kaže se za džaba, svako zlo za neko dobro.
Sjećam se kako sam je jednom davno na dolasku iz škole našla kako sjedi za stolom. Pokrila je lice rukama, grubim od godina rada na traci u tvornici automobilskih dijelova, negdje tamo u jugozapadnoj Njemačkoj. Suze su joj se slijevale u potocima iz njenih plavih očiju, između njenih naotečenih prstiju i kapale po bijelom, vezenom stolnjaku. Pogledala me, nasmijala se i rekla: „Dobro sam. Samo trebam pet minuta mira da se saberem“
„Zašto plačeš mama“, upitala sam je sa tugom u očima i sasvim šokirana. Nikada je nisam vidjela uplakanu.
„Zato jer je život odvratna kurva, no ti se ne trebaš još zamarati time“, odgovorila je i nastavila.
„Oprosti što psujem. Hajde, odi na zrak. Biti ću ja dobro. Idem ti podgrijati ručak, a ti dođi za deset minuta“.
Više nikada je nisam vidjela da plače. Bit’ će da sam je tada sasvim iznenadila. I dan danas ne znam što li ju je toliko povrijedilo. Nagađam, no ne mogu reći da znam.
Obitelj. Ili ti je dom i utjeha, ili najgori neprijatelj. Mislim da je ona imala problema sa onom „tko će koga, ako ne svoj svoga“. No život je takav. I neke stvari ti se duboko urežu u sjećanje, mada to često ne bi htio.
No, sjećam se ja i divnih trenutaka.
Zahvaljujući mojoj majci, imala sam oca. Ne onog koji ju je ostavio kada je saznao da me nosi. Onog koji ju je prihvatio sa malenim djetetom. Razočaranu, uplašenu i plahu.
Imala sam djetinjstvo prepuno veselja. Radili su kao gastarbajteri dok sam ja imala predivno djetinjstvo uz djeda i baku. Uvijek, baš uvijek sam imala sve što sam poželjela. I više od toga. Imala sam Barbiku, prije nego je itko uopće ovdje znao da tako nešto postoji. Prve disco role, ogromnu željeznicu, četiri ogromne kutije Lego kocaka, Kinder jaja, Kinder čokolade. I sve to ranih sedamdesetih. Da, uvijek se brinula da mi ništa ne nedostaje. No, mislim da tada nije razmišljala da mi je ipak beskrajno nedostajala. Jer ništa ne može zamijeniti majku. Čak ni onu koja nija sklona tetošenju i mazikanju.
Cijeli život je radila. Kad se vratila u Hrvatsku, nije više teklo med i mlijeko. Novaca je bilo sve manje, nas je bilo sve više. Troje ženske djece nije mala stvar, no i kada je mislila da mi ne znamo kako joj je bilo teško, bila je u krivu. Skrivala je opet od nas suze, skrivala je da se otac bori sa alkoholizmom, skrivala je da smo na rubu gladi. Ali i dalje se borila. Sve smo se odškolovale, sve smo se udale, raselile po državi, po svijetu. I često smo joj puno toga zamjerale, nas tri sestre. Zamjerale smo joj što je bila slaba kada je otac pio. Što nije znala ud’riti šakom u stol i reći dosta. Što smo ponekad u tišini naše sobe morale slušati rasprave i ono njegovo zadnje. Ali danas ipak mogu reći da smo na kraju sve shvatile. Godine iskustva ipak čine svoje.
I kad smo mi sve otišle svojim putem i stazom svojeg života, ona je ostala. Sama sa sobom i sa ocem koji je napokon shvatio da je naša majka nešto najbolje i jedino što u svoje stare dane ima. I to je sada nešto što nas drži ipak na okupu. Činjenica da je dobro i da nije više u svom svijetu sama. Činjenica da je i otac dobro i da voli našu majku najviše na svijetu. Činjenica da svi imamo jedni druge, ma koliko god da smo daleko.
Nije da sam jedna od onih koje će reći: „Znam mama, govorila si da ću jednog dana shvatititi, jer ću i ja biti majka“.
U stvari možda i jesam. Razumijem. No i dalje mislim da neke stvari nisi dobro sprovela kroz svoj život. Moglo je biti pametnije i drugačije. No nije na meni da sudim. Razumijem i ne zamjeram. Nismo sve iste. Samo mi je žao što nisi bila sretnija.
I bez obzira na sve, beskrajno te volim. Znam koliko je snage trebalo da odlučiš donijeti me na svijet. Znam koliko si poniženja progutala sama u svojoj nemoći, dok tvoja majka nije bila uz tebe. I to je ono što ja nikada neću moći reći, jer ti si uvijek bila uz mene. Kakvu god sam odluku donijela i koliko god da sam te nekada povrijedila, uvijek si bila tu. Čak i kad su drugi govorili da nisam toga vrijedna, ti si bila tu. I zato si vrijedna mog divljenja.
No i dan danas me uspiješ kao i nekada u mom pubertetu, sasvim izbaciti iz takta. Jer si mazga tvrdoglava. Žao mi je što toliko vremena provodiš u kući, a tako divna priroda je oko tebe. More, borovi, ptice, kaktusi.
Žao mi je što nikako ne razumiješ da te ruke, noge i leđa bole jer vrijeme provodiš ispred ekrana, umjesto da šećeš, plivaš, uživaš na svježem zraku.
Boli me što imam osjećaj da si se nekako sasvim prepustila. Pa što bude, biti će.
Znam da smo daleko, da imamo svoje obitelji, da ne dolazimo često. No volimo te. I ne želimo da se prepustiš. Želimo da se i dalje boriš. Želimo da možeš potrčati za svojim unucima, da ih možeš baciti visoko u zrak. Da se veseliš djeci svojih unuka. Da budeš uvjerena da život nije čekanje smrti, već divan film u kojem baš ti imaš glavnu ulogu. Ulogu majke, bake, prabake. I uopće nije bitno kada i kako će završiti.
Želim da znaš da si uz moju djecu, baš ti najbitnija osoba u mom životu i da mi nedostaješ mada ti to rijetko, gotovo nikada ne govorim. E vidiš, to sam od tebe pokupila.
I najdivnija si majka na svijetu, jer si moja. Jer sam od tebe naučila što želim, a što ne želim od života. I razlijem se k’o pseće govance na suncu, kada mi danas kažeš „volim te!“
Znam, nadoknađuješ propušteno. I to je divno. Jer apsolutno za to nikada nije kasno.
I zato, pokreni se i na svim ostalim poljima života. Život je divan. Neka traje koliko traje, samo neka ti bude ispunjen djecom, njihovom djecom i njihovom djecom. Ostani vitalna, sjeti se koliko nas je kad se svi skupimo na tvojoj terasi. Zar se za to ne isplati boriti? Kad ti oko zasuzi kad shvatiš koliko si bogata. Kakvu si djecu na noge podigla. Što su ta djeca u životu postigla.
I jedva čekam da te zagrlim jer si daleko i nedostaješ. I da ti moje derle kaže „baka Biba“, da te sasvim razoruža svojim osmjehom, razbije neki životni suvenir koji si čuvala 50 godina kao suho zlato i kaže „volim te baka“, dok trepće dugačkim trepavicama tražeći oprost. I neka ova tako mala crtica koju sam sada iz srca iz sebe izvukla, bude znak koliko te volim mama.
Tihana Kunštek
