Istraživanja su pokazala da djeca koji idu u vrtić nestašnija su i neposlušnija od svojih vršnjaka koje čuvaju roditelji. Često pokupe negativne oblike ponašanja. Češće razbacuju igračke, lošije reagiraju pri susretu s nepoznatim situacijama i brže odustaju.
Iako nisu uočene prevelike razlike, djeca koju nisu išla u vrtić ponašala su se mirnije i pristojnije. Studija ne treba tjerati roditelje ni na kakve radikalne poteze, poput ispisivanja ili izbjegavanja vrtića. No možemo si postaviti par pitanja. Da li se tako djeca socijaliziraju, na uštrb ponašanja? Što je važnije? Kakva je uloga odgajatelja i odgajateljica? Mogu li sve oni odraditi? Rad s djecom u većim ili manjim grupama?
Tako bi mogli u nedogled nalaziti i postavljati pitanja. Činjenica je da je vrtić po mnogočemu poželjna ustanova iz praktičnih, socijalnih, zdravstvenih i inih razloga. U konačnici za zaokruženu sliku odgoja djeteta najvažniju ulogu ima roditelj koji može i mora pratiti razvoj, ponašanje, učenje i socijalizaciju djeteta i dati smjernice onakve kave želi da njegovo dijete koriti pri svom odrastanju.
M.Z.
