Da. Imate ih sigurno i vi u svojoj blizini. Muško, žensko, svejedno. Ubiju vam volju za životom samo dok ih pogledate. Na radnom mjestu na primjer. Svaki dan ona dolazi sa izrazom lica, k’o da joj je faca zapela u patentnom zatvaraču. Nije se naspavala, dijete se deralo svakih sat vremena, zakasnila je na bus, stala je u blato novom čizmom, pukao joj nokat, zakasnila je na posao i još je pofurila jezik vrelom kavom, a nije još ni sjela na radno mjesto. Ostatak dana će provesti u naricanju kako najveći dio posla baš ona odradi, kako će zakasniti po dijete u vrtić jer mora odraditi ono što je kasnila, kako nema dovoljno kemijskih olovaka i kako krepavaju nakon par dana korištenja, kako je prevruće u sobi, kako je ženski wc stalno zauzet, kako se ne usudi danas otići frizeru, jer kakav joj je dan, tko zna kako će je frizerka ošišati i ofrabati. I tako iz dana u dan, svaki dan, cijeli dan. Uvijek neki razlog za naricanje. Provesti dan sa takvom osobom je popriličan izazov. Naprosto vas izaziva da je opalite lopatom za snijeg posred čela i gurnete glavu u onaj zauzet wc, da budete sigurni da je gotova. Zauvijek.
Preživjeli ste dan sa njurgavom kolegicom. Dođete doma, pospremite nabrzaka stan, onako da se od oka ne vidi prašina, samo vidljive površine. Stavite kuhati ručak koji se u stvari kuha sam, poput sarme ili graha, pozabavite se ostatak dana s djetetom, zadaćama, kupanjem, uspavljivanjem. I sada dođe samo vaše vrijeme. Mrak! Hajmo malo na Fejs.
No, tamo vas dočeka na desetke njurgavih „prijateljica“.
Jednoj smeta što pada snijeg, nariče kako će sutra morati strugati led, ne zna gdje je strugalica. Prokleti snijeg, kud je baš pao u studenome. I zašto baš danas. Bojim se i pomisliti što bi bilo da je recimo pao u veljači.
Druga nariče kako joj kolač nije uspio, jedan biskvit se lijepo digao, drugi se nije digao i šta sad. I pas mater i životu i sudbini i prokletih 8 ulupanih jaja. Neš’ ti katastrofe.
Treća reži na susjedovog psa koji laje. Laje? Ma daj. Ja mislila da mjauče. On laje, a njeno dijete spava. Pa u čemu je problem? Jel’ dijete spava? Spava! Pa jel ga probudilo. Pa nije. Pa u čemu je onda problem. Pa zato jer laje i možda ga probudi. Dobro, jel’ pas smeta tebe ili dijete??? Tihana, imate jedan unfriend notify!
O Bože sveti!
Četvrtoj dijete povraća i ima visoku temperaturu. I dok je ona tražila savjete na Fejsbooku, dijete dehidriralo i sad mora u bolnicu, na infuziju, a da joj je bar netko pomogao. Eto, sada sam još i za to kriva. Napisala sam da je možda najbolje da ako ništa ne skida temperaturu otići liječniku, no dok je ona pročitala još 46 takvih odgovora, sad stvarno mora u bolnicu.
Petoj nikada novaca dosta. Nikada ih nema. Ima stan, dvoje djece, djeca idu vrtić, ona i suprug rade, imaju stan, plaćaju kredite i režije, imaju sve kućanske aparate, mobitele, igrače konzole, dva auta i svaki dan jedu meso. Često je poželim piknuti u oko da se probudi i počne doživljavati pravu sirotinju i shvaćati što je pravi jad, te prihvatiti činjenicu da je bogata. No ipak joj donekle kulturno objasniš da nije stvar u tome da ona nema, nego da bi možda trebala pomoć psihologa jer je očito stvar dublje prirode, jer sikće na sve živo i neživo danima. Ženo šašava, pa ti si prebogata i financijski i obiteljski. Mentalno je druga priča. Tihana, imate još jedan unfriend notify!
Šesta se stalno s nekim svadi na svom zidu. „Ako vam nije nešto jasno, pitajte mene, ja znam bolje od moje susjede!“ ili „Nisam znala da sam ti tako zanimljiva – posvećeno“ili „Poludim kad čujem nešto o sebi što ni sama nisam znala!“.I tako svaki dan po nekoliko puta. Ne znaš nikada s kime se ona točno svadi, ispod tih postova nitko ništa ne piše. Ne usudi se. Ja je pitam, srećo tko te toliko ljuti, a ona meni, ljudi koji pričaju. Ok mila, da prestanemo pričati ili što? Mislim, ljudi pričaju, ne cvrkuću. Uvijek si nekako mislim da ona u stvari samo skreće pažnju na sebe, da ti ljudi uopće ne postoje, al ok, njena stvar. Samo, zamara me već malo brate.
Sedma histerizira, jer već tri tjedna traži haljinu i cipele za sestrinu svadbu kojoj je ujedno i kuma. Pogledala sam na njenom zidu 49 haljina, 57 pari cipela i 32 torbice. Njoj ni jedna od 89376 kombinacije koju s tolikom odjećom, obućom i torbicama može iskombinirati nije ok.
U šali joj veliš da njoj ne bi pomogao ni modni hračak, a kamoli modni mačak. Tihana, imate jedan unfriend notify!
Osma je bolesna k’o pas. Danima, tjednima, godinama. Ja se uopće ne sjećam da je ikada bila zdrava. Ne znam koja je to bolest, ali bojim se da je hipohondrija. Od bilo koje druge bi već odavno otegla papke. Već šesti dan čitam kako je boli glava, kako će izluditi. Smetaju je zvukovi, svijetlost, pa čak i mirisi. Nikako da shvatim kako je ne smeta svjetlost ekrana dok tipka u mraku, jer je sobna lampa iritira do nepodnošljive boli. No, ne usudim se pitati. Uskoro uopće neću imati prijatelja.
Deveta drži dijetu već 5 godina i već 5 godina urla sama na sebe i cijeli svijet. Pila je zelenu kavu, čang-šlang, neke ljepljive čokoladice, nosila pojaseve oko struka, omatala se friš-folijom, trčala po kvartu, izbacila ugljikohidrate, masti, šećere i nije skinula ni pola kile. Koka, da ti u snu ne mjesečariš i klopaš, ha? Tihana, imate još jedan unfriend notify!
Deseta…. Ma znate šta, iscrpilo me.
Da se razumijemo. Svatko od nas ima loš dan, nikome ne cvjetaju ruže od jutra do sutra i nitko ne živi kao bubreg u loju u ovoj zemlji danas. No baš svaki dan, ne može biti grozan dan. Čak i ona najveća sirotinja u nekoj sitnici nađe razlog za sreću i smijeh. Volim vjerovati da u svakome od nas još uvijek čući malo dijete i da svi mi možemo biti sa sitnicom sretni.
Razmišljam da uzmem neku knjigu i legnem da odmorim mozak, pa rekoh, idem još pogledati ima li štogod zanimljivog u grupi u kojoj možeš skinuti knjige u PDF formatu. Pažnju mi skrene post drage prijateljice.
„Danas je dvije godine od kada je moj dječak postao anđeo. Druge mame svojoj djeci za rođendan priređuju zabave i kupuju vesele poklone, ja svojem kupujem cvjetni aranžman i bijelo cvijeće. Anđele, nedostaješ u svakoj mojoj stanici. Volim te beskrajno“
Pošaljem joj veliki poljubac i zagrljaj i pomislim. Ona koja ima najviše razloga za tugu i jad, živi svoj život dostojanstveno i tiho. U najvećoj tuzi i boli koju čovjek može osjetiti. Vratim se na onih nekoliko gore i sa guštom i ja stisnem nekoliko puta onaj unfriend gumbić.
Ljudi, nemojte da vas emocionalni vampiri pojedu. Nabacite osmijeh, jer ste sigurno jako sretna osoba. Imate obitelj, topli krevet i obrok svaki dan. Vjerojatno ste i onaj sretnik koji ima auto, struju, vodu, posao, stan, internet. Nekoga tko će vas zagrliti kada ste tužni. Nemojte dozvoliti da vam njurgava čangrizala i naricala zaokupe um i svoju negativnu energiju prenesu na vas. Živite skromno, ali sretno. Okružite se pozitivnim ljudima. A ja vam želim da svi koji ovo čitate imate dovoljno. Ništa više od toga. I mislim da sam sasvim fer, zar ne?! 😉
Tihana Kunštek
