Pilot u srebrnim sandalama

Bilo je to pretprošlo ljeto. Izađem iz auta. Zapuhne me odvratan osjećaj vlage. Sparina je lagano lelujala u ustajalom zraku. Na parkiralištu je asfalt topio gumene japanke, ako ste na mjestu stajali dulje od 10 sekundi. Požurim prema trgovačkom centru sa popisom namirnica. Dođem do ulaza, vrata se otvore i obavije me svjež zrak iz klimatiziranog prostora. Naježim se. Ugledam bankomat, pa krenem do njega da provjerim stanje na računu. Sluh mi izregistrira pripitog muškarca kako glasno priča o popravku automobila.

„Nemam. Naprosto nemam. Sve se razletilo na njemu. Uopće ne znam što ću i kako sada?“

Očito je to uzrok njegovih frustracija i gledanja u dno čaše, pomislim. Provjerim stanje na računu, uđem u trgovinu i obavim dvotjednu kupovinu. Imam naviku svaka dva tjedna obaviti veći shoping, pa preko tjedna uzimati samo kruh i svježe voće i povrće. Jedva uspijem izgurati puna kolica do izlaza, te onako površno pogledam račun, da vidim da li je sve u redu. Krajičkom oka primjetim malena, preslatka stopalca i pohabane, srebrne sandalice sa rozim cvjetićem na jednom remenčiću.

Podignem pogled i ugledam musavog dječaka, otprilike petogodišnjaka, kako me promatra krupnim, smeđim očima, punim tuge. Ručice mu se omotale pripitom ocu oko nogu. Srce mi zadrhti, osjetim knedlu kako se iz želuca penje u grlo, a oči mi se zasuze. Skrenem pogled. Ne zato što ga nisam željela gledati. Željela sam ga istog trena samo čvrsto zagrliti. Samo nisam željela da njemu bude neugodno.

Odguram kolica do auta, otvorim dvije velike torbe i potrpam u njih namirnice i stavim ih unutra. Sjednem u auto, uključim klimu. Pokušam uloviti normalan ritam disanja.

„I što sad? Osjećam se grozno. Trebam li štogod učiniti?“ – upitam se.

Odsjedim 5 minuta, organizam mi se umiri, pa krenem razmišljati što je pametno učiniti. Ne nađem baš neko pametno rješenje. Izađem i krenem nazad prema ulazu u trgovački centar. Otac i dalje razgovara sa nekim čovjekom, maleni čuči i crta kamenčićem po asfaltu. Sjednem u kafić na ulazu u centar i naručim kavu. Maleni me primjeti, ustane i otrči iza oca, ponovno se uhvativši za njegove noge. Nasmiješim mu se, ali ne dobijem osmijeh nazad. Pa krenem prisluškivati.

„Hebem ti državu i sve! Pa ne mogu ovako više. Dođe mi da pobijem i sebe i djecu. Pa kakvu budućnost ovdje imaju, kad im nemam svaki dan ni jesti normalno dati.“ – zakuka pripiti otac.

„Moja Marija je ostavila ovdje dečka i otišla u Austriju raditi kao medicinska sestra. Doslovce smo je natjerali. I kaže da joj je bolje. Pati za svima nama, ali ne razmišlja da se vrati. Ipak je gore bolje. Izgleda da je i momku našla posao gore. Čistiti će firme. Ma nek’ rade bilo što, samo neka bježe odavde“, kaže drugi.

„A kuda ću ja moj Marine? Eto mi skoro pedesete. Četvero malodobne djece, žena koja nije primila plaću od onog mamlaza prokletog već 3 mjeseca. Ovo malo što zaradim cjepajući i pileći drva, pomažući ljudima po dvorištima i skupljanjem željeza i flaša, pa od toga ni režije ne platim za tu trošnu kuću. Pa tko bi mene i svu tu djecu htio primiti“, opet on tugaljivo.

Posrčem kavu i više se ne dvoumim što ću učiniti. Priđem ocu i kažem mu da sam čula njegovu priču.

„Nemojte se ljutiti, molim Vas!“, kažem.

„Ne bi Vas nikako željela uvrijediti. Samo bi Vam željela reći da Vam mogu pokušati pomoći oko odjeće i  obuće za djecu, ako Vam je to potrebno naravno“, nadodam.

Obojica me pogledaju otvorenih ustiju. Tata pocrveni, pa kaže: „Gospođo, ja bi Vas od srca molio!“

Popričali smo još par minuta. U razgovoru sam saznala da mu je najstarija djevojčica teško bolesna. Primaju za nju invalidninu i za djecu doplatak. Da nemaju ta primanja, doslovce bi umirali od gladi. Ovako su samo povremeno gladni. Oboje su nekada radili u tvrtki koja je propala. Tada, dok su još radili, krenuli su i tu kuću graditi. Sada sve stoji na pola uređeno. On radi sve i svašta i auto mu uvijek dobro dođe da može nekome nešto i prevesti, a sada je i auto u kvaru. Ne voli tražiti pomoć, jer se i on i žena osjećaju dobro i radno su sposobni. Samo žele raditi i normalno živjeti. A posla za sredovječne ljude niotkuda.

Kasnije sam još i malenome Hrvoju kupila sladoled i obećala mu tenisice na Jurića koje si želi od sveg srca. Saznala sam da ima četiri godine, ali skoro će pet, da zna pisati neka štampana slova, da voli automobile i kamione, da bi volio imati veliku tortu za svoj rođendan i da jako voli svoje tri sestre. I da, on će kad odraste biti pilot. Jer piloti su hrabri i pilotska škola nije daleko od njega, pa mu mama i tata neće trebati kupovati kartu za autobus koja je skupa.Tada sam sasvim drugačije počela gledati te predivne, srebrne sandalice na njegovim nožicama. Mada ih je imao samo zato jer mu je to bila jedina ljetna obuća.

Tu večer sam legla u krevet i razmišljala koliko sam sretna osoba. Razmišljala sam koliki ljudi oko mene nisu svjesni koliko puno imaju. Nisam moga zaspati. Sjela sam za laptop i napisala na svom FB zidu da tražim odjeću i obuću određenih brojeva, te jedne tenisice na Jurića br. 28, ako tko ima za donirati jednoj potrebitoj obitelji.

Ponekad slika priča tisuću riječi, ponekad pogled. Ponekad samo jedan post.

Ponekad su ljudi hladni prema drugima, ponekad ridaju suze nad tuđom sudbinom.

Ponekad prođem pored prosjaka, samo ga ovlaš pogledajući. Možda on misli da sam bezdušna, a možda ću kad me više ne vidi progutati knedlu jer nemam kod sebe ni dvije kune da mu ubacim u tu zelenu čašicu.

Ponekad poludim na 253 lajka na sliku mog djeteta koju je na Facebooku polajkalo 253 od mojih 700 frendova. Najčešće iz razloga što često poludim na dva samo lajka na post u kojem molim ljude da se okrenu malo oko sebe i odnesu samo jednu paštetu u neku humanitarnu udrugu ili beskućniku kojih je pun centar grada. Jer duša me boli kako netko vidi ljepotu u oku mog djeteta, a ne vidi užasnu budućnost iza njegovog pogleda. Jer kako žanjemo, tako ćemo i sijati. I ne, nije bitan taj lajk, od njega se ne živi. No puno mi znači kad mi netko da do znanja da je vidio. Da nije samo bezdušno pogledom preskočio.

Hrvoje je dobio od mojeg kolege nove tenisice na Jurića. Njegove sestre rabljenu, ali prekrasnu i očuvanu odjeću i obuću. Mama osmjeh svoje djece, a tata uz to još i popravak auta na rate kod mog poznanika. Ja sam dobila jednu divnu obitelj u svom životu, koja me često nazove i pita kako sam. Čestitaju mi svake blagdane. I to su one sitnice koje život znače. A dobila sam i obećanje od oca da svoju tugu neće liječiti Pelinkovcem, već razmišljanjem o boljoj budućnosti. Za sada nije pogazio riječ. Žena se uspjela zaposliti na četiri sata u jednoj tiskari.

Samo devetero ljudi koji su izreagirali na moj post, usrećili su beskrajno jednu obitelj.

Treba li kakav rezime ili zaključak na kraju? Ne bi rekla. Mislim da je ovo jedan od onih tekstova koji govore kao jedna cijela knjiga. Naravno, ako volite čitati. Pogotovo između redova i ono najbitnije, oku nevidljivo.

Tihana Kunštek

Komentiraj

komentari