Poludjeli penzić i jedna nakrivljena kapa

Rano jutro. Jedan biokemijski laboratorij. Pun  staraca, naravno. Sjedim, čekam. Svoje prezime. Nije mi problem vaditi krv, problem mi je slušati bakice kako čavrljaju o gastritisu, hemeroidima, moždanim udarima i visokom tlaku. Ima li neka druga tema koju bakice mogu žvakati u ovoj dobnoj skupini i u ovo doba dana? Ah, izgleda da nema. I tako sam u tih pola sata čekanja saznala da jedna ima četiri stenta i umjetni kuk, druga je preživjela tri srčana udara i nadživjela dva muža, a treća ima dijabetes i odrezana tri prsta na lijevom stopalu. Onaj srednji, onaj između srednjeg i malog i mali. Pogledam ih malo pažljivije da vidim jesu u komadu ili su došle u dijelovima, no na prvi pogled izgledaju sasvim dobro i pristalo.

Preko puta stoji mladi par. Oko dvadesetak i koju sitno. On je grli, ona nešto cendra. Predaleko sam da čujem o čemu se radi. No ove bakice možda imaju sto i nešto sitno dijagnoza, sijaset zdravstvenih problema i pola umjetnih dijelova tijela, no sluh im je vraški nabrijan. Super uho u stvari i nije neki revolucionarni izum.

“Ma hajde curo, nije to ništa!”, započne jedna bakica. “Samo jedan mali ubod koji se ni ne osjeti i gotovo.”

Oboje je zabezeknuto pogledaju i svako iole razumno biće koje je u tom trenu bilo prisutno u tom labosu, shvati da je bakica totalno omašila ceo kozmos.

“Da i ja joj to upravo tumačim”, kaže joj momak lagano sarkastično. “Ja je bodem bar svaku drugu večer i to sa malo većom iglom i nikad se ne žali”, nadoda.

Baka ga pogleda i istog trena poprimi gadljiv izraz lica, jerbo nije gadljivo to što ona tura svoj kukasti nos gdje ne treba, već je on ovim riječima upravo oskvrnuo zagušljiv zrak u prostoriji, koji ona udiše. Ostatak labosa mu je pogledom  i neskrivenim smiješkom zahvaljivao na duhovitoj opaski.

A to je valjda tako kod te starije populacije. Ili nemaju drugog posla pa stalno nekoga opterećuju svojom pojavom kao što je ova bakica, misleći da je najmilije i najsimpatičnije stvorenje na Zemlji, isto kao što je i stajanje i jamranje u banci za vrijeme najveće gužve baš in. A da ne zaboravimo spomenuti ono udaranje štakama po tramvaju dok se pokušavaju domoći slobodnog mjesta. Do tada su se kretali kao puž vinogradar sa cerebralnom paralizom i Alzhajemrom, no kad ugledaju to sveto mjesto u tramvaju, Usain Bolt im ne može dostići prosječno vrijeme jurnjave, a japanski samuraji bi im dodijelili orden časti za ubojitost štakama i štapovima.

No hajde, ova bakica zaista nije mislila ništa loše. Htjela je utješiti i ispala tuka. Nije imala sreće. No ima onih koji bi vas stvarno namlatili s bilo kojim rekvizitom i jedini zaključak koji mogu donijeti, je da je to ipak frustriranost godinom proizvodnje.

Prosinac. Snijeg lagano leprša. Ulice su očišćene tek toliko da dvoje mogu jedan drugom u susret proći. Sa svake strane nogostupa, hrpetine sivog snijega. Točno se vidi koliko je široka ralica ovuda prošla. Trbuh sam fino zabundala ispod bijele jakne, no više ga baš ne mogu skrivati. Ipak mi je za mjesec i pol termin. Znajući kako ću ovih dana ostati ležati u bolnici do kraja, odlučim obići svoju ekipu na poslu i obaviti kratak shoping. Na poslu su me nakrcali Božićnim poklonima tipa rokovnik, olovka, kalendar. Ne’š ti sreće divnim poklonima. Potrpam ja taj tvrdi rokovnik u kartonsku vrećicu, izljubim se sa svojima i krenem prema Av. Mallu. Vidim kako mi u susret dolazi smrknut djedica i bakica spuštenog pogleda. On joj doslovce skida sve po nebu i maše rukama. Što li je jadna skrivila?  Shvatim da nema šanse da svi prođemo, zastanem, ukosim se da ih propustim i da me mutavac ne udari tim lopatama s kojima vitla po zraku. Ona me blago pogleda i u njenim očima ne vidim strah. Vidim umor i tugu. Onako nabrijan prolazi pored mene, pogleda me i drekne, istovremeno me gurajući pritiskom na prsa na onaj prljavi snijeg: „Kozo, nisi mogla na kraju nogostupa pričekati da prođem, nego se tu guraš k’o idiot! Gdje ti je poštovanje prema starijima?“

Mislim da mu je ovdje život spasila činjenica da mi nije dotaknuo trbuh. Vjerojatno u momentu kad mu je ruka krenula prema meni, shvativši da sam trudna. Poprilično trudna. Poprilično sam sigurna.

„Bedak stari, kao prvo ja ti nisam ta tvoja sirota baba i ne možeš me se usuditi ni dotaknuti, a kamoli gurati, jel’ ti jasno!?! Trudna sam majmune! Što da si me u trbuh udario, idiot jedan stari!“, dreknem na njega iznervirana njegovim ponašanjem i činjenicom da sam se pristojno maknula u stranu, mada je to mogao i on.  Dreknem na ti, jer tu spodobu nikako nisam mogla osloviti sa Vi. Za to mi je trebala bar mala doza poštovanja prema njemu, koju nikako nije probudio u meni. Ona je shvatila da to neće proći baš jednostavno i počela je ubrzavati prema semaforu.

„Šta, balavice nedohebana, ti ćeš se sa mnom tako razgovarati!“, drekne on ponovo i kao pjetlić krene na mene mašući šapama po zraku. U tom trenu mi dođe onaj, iz filmova svima poznati „blackout“, zamahnem kartonskom vrećicom svom snagom i opizdeknem ga onim tvrdim koricama rokovnika posred ružne, stare, smežurane face. Nisam agresivna, zaista nisam, no svijest mi je naložila da moram zaštititi nerođeno dijete, jer je stari prdonja zabrijao da je bik u punom usponu snage. Faca mu se oplela oko glave, naočale odletile dva metra po onom ledu prema babi koja je otvorenih usta s jedno pet metara odmaka gledala taj napet triler.

Bacim vrećicu na pod, stisnem šake i ponovno dreknem: „Dođi, ajde dođi! Skupljat ćeš ono što ti je ostalo od tih trulih organa po ovom snijegu!“

I znate što? Krene on isto tako u galopu i stisnutih šaka na mene. U tom trenu mi glavom protutnji misao: „O Bože, pa sutra sam u Crnoj kronici. Naslov: Trudnica prebila penzića!“

Bila sam sigurna da sam jača i da ću ga prebiti k’o vola u kupusu. Kad je došao na par centimetara od mene, osjetim nečije snažne ruke, kako me primaju i lagano odguruju  u stranu i sasvim smirene i nježne riječi: „Gospo’n, udarite li ovu mladu damu sa već popriličnim trbuhom, objasniti ću vam da ćete danas zasigurno znati datum vaše smrti. A mogu vam predvidjeti i datum ukopa, poprilično sigurno. Ovaj kratak razgovor može biti ugodan i možemo odgoditi taj datum, a sve može biti i poprilično neugodno.“

Stari nabrijanko zastane, opsuje mi rodbinu unazad negdje do Seljačke bune, okrene se i ode. Zahvalim se dragom mladiću, ali onako od srca, sva još zapuhana i uznemirena.

„Curo, moraš i ti malo smiriti te trudničke hormone“, kaže mi namigne, namjesti mi kapu koja je visila preko pola oka i ode.

Eto. Što reći. Polude li starci od starosti ili od jada što su stari. Ne znam. Znam puno divnih staraca. Zašto se njima nikad ništa ne poremeti u glavi? Imaju li oni još uopće hormone, pa da i njih tako zašoraju kao tada oni trudnički mene? Nemam pojma. Ono što sada sa sigurnošću znam, jest da se izgleda u toj životnoj dobi većina vraća u pubertet i da, očito im nije lako. I zato, čuvajte se poludjelih penzića. Vire iza svakog ćoška. U tramvaju, u banci, u trgovini, u apoteci. Svugdje. I uopće nisu toliko nemoćni koliko mislite.

Tihana Kunštek

Oglas

Komentiraj

komentari

1 komentar