Roditelji kojima je fizičko kažnjavanje više pravilo, nego iznimka

U našoj je kulturi fizičko kažnjavanje, nažalost, još uvijek prihvaćeno kao odgojna metoda i to ona efektna, djelotvorna. Zašto je to tako? Kažnjavanjem roditelji odmah postignu svoj cilj – da ih dijete posluša, milom ili silom.

Dijete pritom plače, ne razumije zašto je kažnjeno i što je krivo napravilo, objašnjenje (ako ga ima) nije mu u potpunosti (ako je uopće) jasno. Na početku dolazi do iznimne fizičke boli koja ne nastupa odmah jer je dijete u šoku, nakon toga dolazi do vrlo velike mentalne i emocionalne boli jer ga je povrijedio netko kome beskrajno vjeruje, netko u čijim se rukama osjeća sigurnim, a sada više ne zna što osjeća. Polako počinje stvarati slike u svojoj glavi, slike koje poručuju da je on kriv za to što se dogodilo, da je trebao biti pametniji, bolje se ponašati, poslušati roditelja i slično. A ako dođe i do kažnjavanja zato jer je počeo plakati, roditelj je napravio još veću pogrešku. Djetetu šalje poruku da nije u redu pokazivati osjećaje, da nema razloga za plakanje i da mora prestati na njegov zahtjev. Dijete vrlo brzo, s dvije do tri godine, nauči takve obrasce, kreira uvjerenja da je svijet opasno mjesto, da emocije ne treba pokazivati nego ih treba zatomiti i sakriti te da svoje pravo lice ne smije pokazivati roditeljima.

Također, neki od tih roditelja će se glasno hvaliti na koji su način postigli „poslušno“ i „zahvalno“ dijete, a drugi će to skrivati i hvaliti dijete na sva zvona, pokazivati ljubav i milovanje.

Takvoj djeci, samosvijest je uništena, ne znaju tko su i vjeruju da ne vrijede samim svojim postojanjem, nego da to moraju zaslužiti dobrim i poslušnim ponašanjem, odnosno onakvim kakvo zahtijevaju roditelji. Dijete će se razviti u mladića koji je u društvu simpatičan, šarmantan, možda i odiše samopouzdanjem, dakako lažnim jer je izgradio i lažnu sliku o sebi.

Kao suprug i otac vjerojatno će primjenjivati isto nasilje koje je doživio u vlastitoj obitelji.

Prema Juulu, nasilje kojem je bio izložen imat će ove posljedice:

1. EMOCIONALNE: potiskivat će tjeskobu, bol i poniženje te se sjećati djetinjstva kao da je bilo sretno.

2. MENTALNE: zaključit će kako je nasilje prema djeci, kada je njihova pogreška u pitanju, razuman način odgajanja.

3. EGZISTENCIJALNE I ONE POVEZANE S LIČNOŠĆU: patit će od niske samosvijesti i neće moći osvijestiti granice drugih ljudi. Njegovo ponašanje će u određenom stupnju biti autodestruktivno.

4. TJELESNE: tegobe i stezanje u leđima, želucu i prsima povezane s općom i neizvjesnom suzdržanošću u kontaktu s onima koji su mu najbliži i najdraži. Svoj nedostatak povjerenja pokazivat će ukočenim tijelom.

Najgore od svega je što su to moguće posljedice ako su okolnosti bolje, ako su roditelji emotivno stabilni (uzmimo s rezervom), nemaju problema s ovisnostima, dobrostojeći su, a u braku ne vlada nasilje. Ako još nešto od toga ne štima, posljedice za dijete su puno teže. U ranoj dobi se javljaju problemi u ponašanju, konzumacija alkohola i droga u adolescenciji koja tamo ne staju nego prelaze u ovisnost u starijoj dobi, problemi u školi, delinkventno i kriminalno ponašanje i slično.

I ne, svaki roditelj ne zna što je najbolje za njegovo dijete. Potražite savjet od stručnih osoba i uljepšajte život sebi i djetetu.

Iva Zaimović, magistra socijalne pedagogije

Komentiraj

komentari