Smisla za humor. Naravno! Što ste vi zaboga pomislili?
Drska, gadno iskrena, bahata, umišljena, bezobrazna, emocionalno zakinuta, frustrirana, prokleta baba, ženturača, fali joj svašta, ružna, s njom nešt’ ne štima, jel’ su njoj svi doma – ovako me vide oni koji me ne poznaju, a pitaju me za mišljenje i žele općiti sa mnom na mojoj razini. Pod time ne tvrdim da je moja razina nešto uzvišeno. To je moja razina. Ako me razumijete.
Ljudi teško podnose istinu, nekako lakše ofucane i prazne komplimente. Nikako da shvate da je istina konstruktivna. Laž nas baca duboko u iluziju života.
Pametna, duhovita, elokventna, osjećajna, brižna, jaka, velika – da ne pretjerujem sad, ovako me vide oni koji me poznaju i razumiju moju personu svom svojom inteligencijom.
Uporna, tvrdoglava, snalažljiva, emocionalno inteligentna, imam osjećaj za druge ljude, volim podhebavati one koji nemaju smisla za humor, volim općenito hebuckati druge iz čiste zabave i volim primiti nazad na svoj račun. Mislim da je to osnova međuljudskih odnosa. Primanje i davanje. U svakom pogledu. Hebuckanje je ovdje samo primjer. Ili riječ koju možete zamijeniti nečime što će vašem oku i sluhu bolje leći.
Eto, to sam ona prava ja iz moje perspektive. Život upotpunjujem stvarima koje volim činiti. Nije li to razuman tijek života?! Dok ne škodim ljudima oko sebe, naravno. Pri tome ne mislim na to što će se netko uvrijediti, jer sam mu rekla da mu ova majica očajno stoji jer ga širi u struku što mi je i najviši domet štete koju obično činim ljudima.
Volim pisati. Smiruje me. Osjećam se lakše kad ono što mi udara u lubanju iznutra, istresem na neki medij. Na van. Volim fidbekove, kritike, rasprave, pa očekujem dobra druženja na mojim blogoprostorima i kolumnama.
Smisao za humor. Kažu da ga imaju inteligentni ljudi. Srećom, većina ljudi koje ja znam ga posjeduje. Na žalost, neki posjeduju samo onaj koji izruguje drugoga. Takvi vrlo često, puno teže primaju na svoj račun. Pa se onda pitam, da li oni uopće imaju smisla za humor ili su samo upoznali onaj najniži sloj humora. Možda su samo egocentrično nabrijani ili pomalo emocionalno zakinuti u toj svojoj egotriperskoj maniri. No onda pada u vodu teza da smisao za humor imaju samo inteligentni ljudi, pa ću ja sebi ipak postaviti definiciju da je smisao za humor mogućnost da daješ drugome, ali i primiš na svoj račun. Jerbo, da bi se mogao nečemu ili nekome rugati, morate taj materijal i dobro razumjeti ili poznavati . No isto tako, trebate imati i veliku dozu kreativnosti da bi znali izabrati pravi način za to. A također i poprilično visoku dozu emocionalne inteligencije da izaberete pravu osobu i pravi trenutak. I sad ispada, da je smisao za humor prava nauka u stvari. Kako god, danas je duhovitost nadasve poželjna osobina.
Osim što humorom zabavljamo druge i sebi poklanjamo neke benefite. Osjećamo se bolje, problemi nam se čine manji i rješiviji. Duhovitošću privlačite druge ljude, pa tako i jačate svoje samopouzdanje. Kažu da je smijeh melem za dušu, pa ako ste jedna od takvih osoba da često nasmijavate druge, onda vas mogu još i staviti na listu sasvim nesebičnih osoba. Jer samo nesebična osoba može sebe darivati drugima.
Ja za sebe volim govoriti da imam veliki smisao za humor. Možda to nije točno. No ako razmislite o činjenici da smisao za humor nije zapisan u genetičkom kodu, da se stječe kroz život, da se od dječje dobi razvija i njeguje, da ste kroz moje tekstove mahom upoznali i moje roditelje (a i mene), onda možete i zaključiti da sam vjerojatno u pravu. Ne može dijete čiji roditelji u ponoć u kućnim ogrtačima i tenisicama na bosu nogu, love taksiste po gradu Zagrebu, ne imati smisla za humor.
Isto tako, znana je činjenica da moja djeca imaju razvijen smisao za humor, a nisu ga sigurno pokupili od mog stalno nabrijanog suseda, pa je i ovdje zaključak da su ga mogli pokupiti samo od svoje majke. Sa ocem su proveli izuzetno malo vremena, pa njega kao bitan faktor ovdje isključujem. Mislim isključujem ga kao bitnog u bilo kojem faktoru njihovog odgoja i odrastanja, no to sad ovdje nije bitno. Znači, humor razvijamo. Pa eto prilažem primjer svoje evolucije u smjeru duhovitosti.
Djetinjstvo
Moja mater: Ajme Tihana, što si radila sa ovim medom. Cijela kuhinja je ljepljiva. Jel’ znaš ti uopće koja je razlika između meda i ljepila? Ajde, reci mami (aludirajući na činjenicu da sam medom zalijepila kolaž papir u bilježnicu)
Ja: Znam! Med skrivaš od mene, a ljepilo uvijek stoji tu na trećoj polici.
Pubertet
Ljeto. Mislim da sam imala oko šesnaest. Ležim na plaži sa sestrom, prijateljicom i Krešom, dragim dečkićem mojih godina, sramežljivim i nekako lucidno bistrim.
Rješavamo zajedno križaljku ležeći na ručnicima i pržeći kožicu na suncu koje polako zalazi. Smijemo se, baš onako kako dolikuje. Mladalačka sreća i bezbrižnost.
Bacim pogled niz ulicu kad niz nju vrlo smjelo, čak glamurozno graciozno silazi gospođa srednjih godina, napirlitana kao božićna jelka na sajmu seoskih proizvoda koji se obično održava u prosincu pod velikim bijelim šatorom na Trgu kralja Tomislava.
Vitka, izuzetno zanosno vitka za svoje godine, punđa jedno 30-ak centimetara u zraku, omotana narančastom mašnom veličine surog orla kad raširi krila, badić u istom tonu, možda malo više vuče na fluorescentnu lampu iz obližnjeg disco kluba. Natikače, naravno narančaste, peta bar 15 cm. Pareo, nešto nježnije narančaste boje plahuta oko njenih mrvicu nesrazmjernih bokova u odnosu na ostatak prefinjene vitkosti. Preplanula do te mjere da vas ta narančasta boja na njoj izaziva takav kontrast da vas tjera da uzmete naočale za varenje kako vas ne bi zaslijepjela.
Počnem se cerekati, onako tipično za usplamsali pubertet, gurnem Krešu pod rebra i beknem: Daj Šokre snimi onu babuskaru koja ide niz ulicu. Izgleda kao kurva kojoj očajnički treba frizer, kozmetičar i malo bijelog da dođe k sebi. Al brijem da bi je pol plaže prasnulo sam tak. Heheheehhehe.
Krešo pogleda niz ulicu, pa me pogleda onim svojim sramežljivim pogledom i svojom lucidnom bistrinom koja se očito uzdiže visoko iznad mog uma i prošapta: Tihana, to mi je mama.
Eto ti Tihana i frizera i kozmetičara i ono malo bijelog da smiriš malo svoju kvaziduhovitost. I bolje da tebe prasne neki meteor.
Dvadesete
Vozim se u tramvaju, kadli me netko uštipne za guzicu. Onak. Jako! Okrenem se i ugledam savim nepoznato lice naočitog mladića, koje počne naglo bubriti i crvenjeti. „Joj, oprostite! Zaboga! Zanijenih vas s nekime!“, prosikće siroče u trenu i proguta knedlu. „Nema problema momak, možemo mi još koju stanicu, tko zna što vam još može pasti na pamet!“, kažem i nasmijem se svojim najšamrmantnijim osmijehom. Ne znam zašto sam imala dojam da želi puno prije sljedeće stanice izaći van. Kroz prozor. Bez obzira što je tramvaj u vožnji.
Danas
Kolega: Tihana, guzica ti stalno raste. Poprilično je već velika. Malo nas hormoni srednjih godina šoraju, ha?!
Ja: Ma daj, kaj god! Apsolutno svi kontinenti na Zemlji su širi na sjevernoj nego na južnoj hemisferi, ali nitko ne zna zašto. Kod mene je jednostavno obrnuto i to je to.
Osjećate razliku? Evolucija uporabe i korištenja humora sa godinama raste. To je dokaz da ga gradimo. I da. Znam da neke nisam ni najmanje nasmijala. No kao što rekoh. Za nasmijati nekoga morate znati u pravom trenutku odabrati pravu osobu i pravi materijal. Ako vam ovo nije smiješno, onda niste prava osoba. Ili niste odabrali pravi trenutak kada ćete ovo pročitati. Nije da ja nisam duhovita. I točka.
Tihana Kunštek
