Božić nam kuca na vrata. Svi smo pomalo euforični i sjetni. Ovih dana u nama se otvaraju srca, osjećaj za dobročinstvo, empatija za siromašne. Spremni smo dijeliti tople riječi, čvrste zagrljaje, nježne poglede. Uvijek se upitam zašto je to tako, obično samo u blagdanske dane. Gdje je ta empatija u čovjeku tokom cijele godine? Najčešće se dignemo na noge kad je neka prirodna ili ljudska katastrofa, pa zaista potegnemo do krajnjih granica. Pomagali smo masovno Slavoniji nakon poplava, izbjeglicama iz Sirije, uplatili koju kunu za humanitarku koju smo vidjeli u medijima i koja nam je takla srce. No što je sa našim prvim susjedom. Onim na kojem ste primijetili poderanu odjeću, stare cipele, drhtave ruke. Zašto nam nikada ne padne na pamet prići tom biću i pitati: „Oprostite, mogu li Vam ikako pomoći? Trebate li toplu odjeću, vidim da Vam je ova iznošena? Jeste li gladni.“ Nemojte misliti da će tom čovjeku biti neugodno. Siromah se ne srami svog siromaštva. Samo ga to jako boli.
Što je to što nas koči da pomognemo nekome tko nije primjerice izašao na naslovnici 24 sata?
Ponekad mislim da ljudi koji su u životu osjetili bijedu, samo oni mogu shvatiti što takav prolazi. No, nije istina. Poznajem i puno ljudi koji nikada nisu osjetili kako je to biti gladan, pa većinu svog života imaju misiju hraniti druge. Na kraju ipak shvaćam da se dobri ljudi ne stvaraju kroz vlastito iskustvo. Oni se većinom takvi rađaju, pa i izgrađuju u tom smjeru, neovisno o životnom iskustvu.
Prije desetak godina, živjela sam jako teško. Samohrana majka dvoje djece, podstanar. Ja sam bila više gladna, moja djeca nešto više sita. No jeli smo samo tjesteninu, rižu, kruh i pasatu. Znam kako je gledati dijete koje želi salamu. Znam kako je gledati dijete koje želi bananu ili čokoladu. Jedan dan sam dobila povišicu i odlučila sam je potrošiti na salamu, sir, čokoladni namaz, mlijeko, slatkiše. No i tada su mi neke stvari bile preskupe. Moj tada najmlađi sin i ja otišli smo u obližnju trgovinu. Nisam bila sigurna tko je od nas dvoje bio sretniji. On ili ja. Došli smo do rashladne vitrine gdje stoje naresci i ja od tete naručim da nam nareze 30dkg Polija, 30dkg čajne i malo sira. Da se pogostimo ko’ ljudi. Vidim ja, moje dijete se zalijepilo za tu vitrinu i gleda kuhani hamburer i veselo me upita: „Mama, jel možemo i ovoga kupiti?“ Gledam ja cijenu, Boga mi ne možemo. Kažem mu: „Sine, ovo je na redu od druge povišice. Mora nam još ostati novaca za slatkiše.“, i nasmijem mu se. Prodavačica nas pogleda ispod oka i dalje nastavi rezati salamu. U jednom trenu začuh tužan pjev mog djeteta. Pogledam ga, njemu faca sljepljena za onu staklenu vitrinu, ruke također, a sa usana teče divna pjesma – Blago onom tko te ima. U tom trenu nisam znala da li da se plačem, da li da mi bude neugodno, da li da se smijem. Nisam znala uopće kako da se osjećam. Prodavačica me sažalno pogleda i kaže: „Gospođo, jel mogu ja njemu u ruku dati krišku?“ Izlazimo iz dućana, moje dijete se oblizuje.
Eto. Nije moj život baš cvijeće i buket sreće i neke stvari vam se ipak urežu u sjećanje više nego druge.
Danas živimo sasvim pristojno. Udala sam se za divnog čovjeka. Rodila mu sina. Sad ih imam tri. Nemamo puno. Nas petero živi na 75 kvadarata. Imamo stambeni kredit u švicarcima. Auto koji otplaćujemo. Madrace za krevet koje otplaćujemo. Televizor koji otplaćujemo.
Ja sam na porodiljnom dopustu. Onom od 2 i nešto. Taman za kamate kredita. No imamo jedni druge, na toplom smo i nismo ni gladni ni žedni. Ukratko, imamo dovoljno. Često pomislim da svi ljudi žive tako, da imaju dovoljno, da nemaju previše, da bi i onima koji nemaju ništa bilo jednostavnije živjeti. Nikako da prihvatim tu neravnotežu između bogatstva i sirotinje. Možda zato jer znam kako je biti sirotinja, možda sam se rodila sa tom osjetljivošću, možda samo previše razmišljam. Kako god. I koliko god da nemam iznad onog dovoljno, uvijek sam spremna i ovo malo podijeliti s nekime tko nema. S vremenom sam shvatila da uopće nije teško biti dobar čovjek, kao ni nečiji anđeo. Jasno je da ne mogu spasiti cijeli svijet, no uvijek se nadam nekom domino efektu, koji će se pokrenuti nekim mojim dobrim djelom. Možda netko drugi shvati kako uopće nije teško pomoći drugome, pa on pomogne. Možda on potakne još nekoga. Eto, optimista sam. Uostalom, sasvim je istinita ona – Ako svaki čovjek koji nešto ima, pomogne jednom koji ništa nema, cijeli svijet bi bio sretan.
I tako sam se opasno bacila u misiju pomaganja. Udomila sam psa, jednog, pa drugog. Pa onda dva zamorca. Kumovala psu u jednom utočištu. Počelo je sa životinjama. Od njih samo pogledom dobiješ veliko hvala. Drugo vam ni ne treba. Ako očekujete više od toga, onda niste osoba koja bi trebala pomagati.
Ta strast je sa životinja prešla na ljude. Prvo sasvim osobno. Malo u susjedstvu, malo po raznim udrugama, malo aktivizmom. A onda je krenulo ozbiljnije. Osnivanjem humanitarne udruge i radom sa većim brojem ljudi.
E ljudi moji, da vi samo znate kako ljudi žive oko vas?!
Vidjela sam djecu koja ne znaju što je Smoki. Koja jedu kuhane žgance šnitom crnog kruha. Koja hiperventiliraju kad im donesete igračku. Koja se plaču od sreće kad vide Kinder jaje.
Obitelji koje skrivaju i gutaju suze pred djecom. Koje žive u promrzlim kućama bez prozora, vrata, krovova. Pljesni po zidovima, propuh među ciglama. U našem bijelom Zagrebu gradu.
Naslušala sam se prokletih sudbina, nagledala isplakanih suza, naslušala pretužnih jecaja.
I opet se ne mogu ne zapitati, zašto to mnogi od nas ne vide i ne čuju.
Moja kolegica recimo ima običaj čupati ljude iz kontejnera. Jedan dan je tako jednog čiću izbacila iz jednog i upitala ga zašto to radi. Objasnio joj je da je dobio otkaz, ima 50 i nitko ga više neće, da mu je žena jako bolesna i ne može raditi, dobivaju neku siću od socijale, to potroše na njene ljekove, jer samo dio pokriva HZZO. U kontejneru zna naći još dobrog voća, ostatke povrća, boce koje proda, karton koji proda, željezo koje proda. Žive u trošnoj, ali svojoj kućici, bez struje, vode imaju.
Tutnula mu je 50kn u ruke, da bar taj dan više ne mora kopati po kontejneru i svoju vizitku, ako će mu nekad trebati neka pomoć, recimo u ljekovima. Drugi dan joj se pojavio u vrtu, pokosio travu i obrezao voćke.
Vidite! Domino efekt.
Ona je imala 50kn, no vi ne morate imati ni novčića da nekome pomognete. Možete uložiti svoje slobodno vrijeme. Pakirati donacije, humanitarnu pomoć, volontirati na nekom info pultu, dijeliti letke po trgovačkim centrima kojima promovirate humanitaran rad. Možete uložiti svoju dobrotu. Pozvoniti staroj susjedi i donijeti joj po ovoj zimi kruh iz pekare. Prošetati bolesnom susjedu psa. Možete uložiti svoju ljubav. Nasmiješiti se beskućniku koji prodaje novine na ulici i pitati ga kako je. Pogladiti tužnog psa koji je izgubio svog vlasnika i očima pokazati da će biti sve u redu. Maknuti kišnu glistu sa biciklističke staze, da je netko ne pogazi.
Načina ima puno, samo treba imati volje. U stvari uopće ne postoji dobar izgovor kojim bi se mogli opravdati zašto svaki dan nekome ne činite dobro. I zato, dok budete pekli kolače, pravili francusku salatu ili kitili bor, sjetite se da netko ništa od toga neće imati. Neka vas to potakne da sa čašom kuhanog vina odete do onog beskućnika kojeg ste vidjeli. Ne možete mu promijeniti život, no možete mu uljepšati minute njegovog života. Možete ga ugrijati i pokazati mu da je bitan. Znate, samo ništa je premalo. Sve drugo što pružite, pa makar to bila samo topla riječ i zagrljaj u pravom trenutku, to je jako, jako puno. Budite svaki dan nečiji anđeo, ne čekajte za to Božić.
Tihana Kunštek
