Više od 71 posto zaposlenih u Hrvatskoj doživjelo je spolno uznemiravanje na radnome mjestu. Uznemiravanju su izloženije žene. Spolno su uznemiravanje na poslu doživjele tri četvrtine žena i polovina muškaraca.
Među njima svaka je treća osoba doživjela spolno uznemiravanje na radnome mjestu od više osoba. Čak 61 posto spolno uznemiravanih osoba to je doživjelo od svojih nadređenih.
Otkriva to istraživanje neovisne stručnjakinje za suzbijanje nasilja protiv žena Dunje Bonacci Skenderović koje je rađeno na uzorku od 448 ljudi, a čiji je izvještaj uobličen u e-knjigu „Na poslu želim da me se doživljava profesionalno!“.
Prenosimo nekoliko svjedočanstava o seksualnom uznemiravanju.
„U ljudskim resursima obično rade žene. Ako krenu s dodatnim edukacijama i uopće pričom o seksualnom uznemiravanju, nailaze na podsmijeh i ruganje koji dolaze od samog vrha kompanije na kojem se uglavnom nalaze muškarci. Takvo ponašanje se onda smatra normalnim i poželjnim i bude preuzeto od strane ostalih radnika. Zanimljivo je dodati da se najviše takvog ponašanja može uočiti u firmama koje najviše javno komuniciraju o tome koliko cijene svoje zaposlenike. Time se svaka pritužba dodatno umanjuje jer javnost misli da u takvim firmama to jednostavno nije moguće, te da žrtva sigurno laže zbog nekih svojih skrivenih motiva. Uznemiravanja se događaju na svim organizacijskim razinama, dapače, što viša razina, to se više šuti jer ako ste žena (često i jedina) u menadžmentu, nemate opciju žaliti se na bilo što. To se smatra vašom slabošću i bit ćete za to formalno ili neformalno sankcionirani. U najmanju ruku doživjet ćete podsmijeh i izolaciju od drugih kolega što će opet utjecati na vaše poslovne rezultate.“
„Seksualno uznemiravanje koje je završilo silovanjem dogodilo se na radnome mjestu za vrijeme studentskog sezonskog posla. Vodila sam izlete i bila jedina ženska uz dvojicu, trojicu muških kolega, kako kad. Bio je to obiteljski biznis. Očuh i dugogodišnji prijatelj vlasnika stalno su mi dobacivali neprimjerene komentare, pljeskali me po stražnjici, zavirivali mi ispod suknje i zavirivali u WC, kuhinju i skladište kad bih se presvlačila (jer nisam imala prikladan prostor za to). Taj prijatelj vlasnika uvjeravao me kako ga izazivam, nisam mu se usudila reći ništa jer sam bila ovisna o njemu, tj. o našem skladnom odnosu bio je ovisan i život svih gostiju. Vodili smo ih na plivanje i slično, pa ako bih se posvađala s tim kolegom, on bi mi odbijao pomoći. Znala sam da ako bi se netko od gostiju ozlijedio, odgovornost bi bila na meni, stoga mi je bilo važno da mi on pomaže. Jednog dana smo bili sami u kuhinji i samo me zaskočio, poslije toga me još nekoliko puta u kraćim vremenskim razmacima (od nekoliko dana) tjerao da ga oralno zadovoljavam. Iskorištavao bi svaku priliku kad bismo bili sami. Također, nije naodmet spomenuti da sam ja imala 23, a on 50-ak godina.“
„Žene u mojoj firmi konstantno su izložene verbalnom spolnom uznemiravanju od strane muških kolega pri čemu se to smatra – humorom. U 27 godina radnog staža promijenila sam 5, 6 redakcija i u apsolutno svima je stanje bilo identično. Kad se mi žene i pobunimo i prosvjedujemo protiv neprimjerenih primjedbi, to obično rezultira izrugivanjem, optužbama da smo preosjetljive, da smo krivo shvatile, da nemamo smisla za humor, primjedbama “što si umišljamo” i slično. Mislim da je to glavni razlog zašto žene u mojoj tvrtki rijetko reagiraju na verbalno spolno uznemiravanje. Nakon toga smo izložene dodatnom zlostavljanju, a s druge strane, na svim vodećim pozicijama su muškarci koji u principu odobravaju takvo ponašanje. U jednom periodu rada imala sam šefa koji je radne kolegije redovito počinjao tračanjem, vrijeđanjem i ismijavanjem naših kolega, jako često žena, pri čemu su se žene nazivale “pičkama”, “nadrkanim babama”, “kurvama” i slično. Ponekad bi čitav sastanak prošao samo u takvom razgovoru, uopće nismo razgovarali o poslu. Redovito bih se bunila da je to neprimjeren način govora o ženama; rezultiralo bi time da bi mi rekli da nemam smisla za humor, da se oni samo šale, a na kraju time i da su me prestali pozivati na sastanke. Sama sam se pak često susretala s time da su me šefovi, kad bih imala neku opravdanu primjedbu ili kritiku, nazivali “nadrkanom”, implicirajući da sam svađalica, “da mi stalno nešto smeta”, “da sam konfliktna” i slično. Kad bi moji muški kolege imali primjedbe i kritike, to se uvažavalo. Promjena se počela događati tek nakon MeToo pokreta – prvi put zamjećujem da mijenjaju ponašanje kad ih se upozori da je neprimjereno.“
„Radila sam u školi. Kolega bi me aluzijama uznemiravao isključivo u prisutnosti drugog kolege i kad ne bi bilo drugih žena. ‘Nevini’ komentari od kojih sam se osjećala loše. Volio mi je šapnuti nešto na uho kroz kosu. Kad sam se udala sasvim je prestao. Bio je omiljen i šaljivdžija, oženjen i otac dviju djevojaka.“
„Govore da je to normalno, da se to malo šale i da pretjerujem s feminističkim stavovima. Pobuniti se protiv seksističkih komentara za moje kolege su feminizam i glupost.“
„Najčešći oblici spolnog uznemiravanja u čak 90 posto slučajeva su neželjene seksualne primjedbe te sugestivni i uvredljivi komentari i/ili šale usmjerene prema osobi ili izrečene u njezinoj prisutnosti. Zatim slijedi požudno i neprimjereno izravno gledanje u dijelove tijela (64 posto slučajeva). Neželjene dodire, grljenje i ljubljenje doživjelo je 53 posto ispitanika, a neželjene pozive seksualne prirode 40 posto ispitanika. Dva ili više oblika spolnog uznemiravanja i nasilja doživjelo je više od 82 posto ispitanika“, kazala je Dunja Bonacci Skenderović.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić potvrdila je da se novi podaci poklapaju s do sada dostupnima o spolnom uznemiravanju.
„Gotovo se svakodnevno susrećem sa slučajevima spolnog uznemiravanja, posebice od kada je krenula inicijativa #nisamtražila. Prije inicijative, broj pritužbi na godišnjoj razini je rastao. Godine 2016. godine bilo je dvadesetak pritužbi, a samo u prva četiri mjeseca ove godine primili smo već više od 60 pritužbi“, rekla je pravobraniteljica Ljubičić.
Dramska umjetnica Lada Bonacci pročitala je nekoliko stvarnih priča žena koje su otkrile da spolno uznemiravanje na radnome mjestu žene prati tijekom cijele karijere – od studentskih poslova do menadžerskih funkcija.
Trend povećanog razotkrivanja osoba koje stoje iza spolnog uznemiravanja, komentirala je izvršna direktorica Centra za ženske studije Dorotea Šušak: „Globalne pojavnosti i rukavci #metoo pokreta, baš kao i lokalizirana verzija navedenih aktivizama pod nazivom #nisamtražila, učinili su neobično važne i kardinalne korake za vidljivost žrtava i njihovih iskustava, ali i za detekciju dugogodišnjih zlostavljača.”
O spolnom uznemiravanju na radnome mjestu većina žrtava šuti. Čak 83 posto ispitanika koji su bili spolno uznemiravani, to nikome u tvrtki nisu prijavili. Većina njih kazala je kako to nisu učinili jer smatraju da poslodavac ništa neće poduzeti.
Istraživanje koje je Dunja Bonacci Skenderović provela u sklopu Fride, projekta protiv spolnog uznemiravanja na radnome mjesto, za cilj je, među ostalim, imalo utvrditi imaju li poslodavci učinkovit sustav prevencije i suzbijanja spolnog uznemiravanja na radnome mjestu.
Budući da je istraživanje otkrilo da nemaju, autorica im preporučuje poštivanje zakonske obveze zaštite dostojanstva radnika kroz interne akte tvrtke, uvođenje povjerenika za zaštitu dostojanstva radnika, edukacije njega i zaposlenika o spolnom uznemiravanju na radnome mjestu te sastavljanje internih obrazaca za prijavu spolnog uznemiravanja na radnome mjestu.
