Trauma razvoda

Razvod je jedan od najbolnijih životnih situacija. Težak, mučan razoran, za osobom ostavlja pustoš – ne samo razorenog doma, već pustoš duše.

Mediji su se ovih dana raspisali u slučaju N. Kuduz  i njenog sina. Ono malo što sam vidjela i pročitala, gadljivo je.  Razvlače se i blate. I otac, i majka.

„Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen“

Nitko tko nije prošao pakao razvoda  ne može ni sanjati što to uistinu znači. Doživjela sam i jedva preživjela, zasigurno najgoru noćnu moru, tako da znam o čemu pričam. Znam što znači kad te dohvati ona goruća mržnja, nezaustavljiva osveta  kada  ljudskost nestane sa scene, kada institucije u koje se svi zaklinju zakažu.  Kada ti dođe da vrištiš, da čupaš kosu, plačeš bez prestanka. Znam  za bol, za nesigurnost, strah, ljutnju, užaš, nevjericu –  za ono nezamislivo. Takve stvari obično gledamo  u hororcima, oni se ne dešavaju nama. Sve dok se ne dogode.

A kad se dogode?

Kako ne podleći onom, čisto ljudskom iskušenju  za izražavanjem takvih osjećaja kad  sve u nama vrišti? Kako zatomiti jad, bol, vrisak, poziv  upomoć kad se nađemo u psihološkoj flajšmašini koja melje?

Teško.

Raspad  obitelji  traumatična je stvarnost kojom djeci poručujemo da ne mogu uvijek računati na ljubav. Ali nemojmo ih oštećivati i traumatizirati više nego što je potrebno.  Djeca trebaju i zaslužuju  svu ljubav ovoga svijeta i dužni smo im je pružiti.

Utješni stav da je za dijete bolje priviknuti se na razdvojenost roditelja, nego živjeti u nesretnom braku, više nalikuje racionalizaciji za odrasle kako bi opravdali  svoj postupak. Razvod braka izaziva kod djece veliku nesreću, osobito zato što i najprijateljskiji razvod u sebi neminovno nosi i ogorčenost i optuživanje.

Brakorazvodna parnica – gladijatorska  igra

Brakorazvodne parnice  danas sve više podsjećaju na  gladijatorske  igre u kojima  se  dojučerašnji partneri bore s visokim dozama ljutnje, povrijeđenosti, straha, nesigurnosti, osvete,  zajedno s vrlo ljudskim iskušenjem-  ocrnjivanjem, blaćenjem, kritikama, lažima. Lako se dovedemo u zamku samoopravdavanja i često ne biramo riječi.  A riječi su uvijek mač s dvije oštrice. Neželjene riječi  uvijek ostavljaju svoj trag.

Preokupirani vlastitom boli, neizvjesnosti, nepravde,  blaćenja  i drugih niskih strasti u procesu razvoda dječje su uši poput malih radara.  I kada mislimo da ne slušaju, njihova su čula naoštrena. Oni i čuju i  znaju. Poput malih hrčaka prikupljaju informacije o detaljima borbe svojih roditelja  koje zatim na svoj dječji način slažu u, samo  njima,  razumljivu puzzlu.

Roditelji se moraju držati nekih viših normi. Moraju biti svjesni što rade svojoj djeci.  Ako ništa drugo,  sami smo odgovorni za odabir  partnera, sami smo  odabrali imati dijete s njom/njim.

Razvod izaziva pustoš i gubitak iluzija

Svako dijete ima potrebu za pozitivnom slikom o  oba roditelja, bez obzira s kojim od njih živi.  Ne dopustiti mržnji da prevlada čak i kad ih najmračniji osjećaji tjeraju da zamagle svoju svijest o tome što time čine svojoj djeci. Ono što najviše šteti jest kad roditelji postave djecu u središte svojih bitaka. Ili kad ih tjeraju da se opredjele za stranu, da špijuniraju. Izolacija, psihološka ovisnost, strah, blaćenje, ispiranje mozga, psihološko manipuliranje… – postoji bezbroj tehnika za preoblikovanje dječjeg uma, a svako ostavlja svoj trag. Zove se emocionalno zlostavljanje. Djeca se identificiraju sa oba roditelja. Ocrnjivanje ili napad na jednog roditelja, oni doživljavaju osobno. Kao napad na sebe.  Ako ste pak cilj  brutalnog ocrnjivanja vi nemojte pretjerano reagirati (znam da je teško, znam i to da je užasno teško, na trenutke i nemoguće); pokušajte mirno i bez negativnih emocija razgovarati s djetetom,  objasniti im na način  na koji oni to mogu razumjeti.

Dajte im na znanje da vam je žao što su to morali  čuti, objasnite da su grube riječi, laži i neistine bile izrečene u ljutnji. Utješite ih da će se stvari vjerojatno poboljšati u budućnosti i da ih volite.  Pružajte im što više ljubavi, pažnje, razumijevanja i  nedajte se uvući u vrtlog međusobnih optuživanja, uvreda, laži, ocrnjivanja, predbacivanja…

Znam da je teško, ali nemojte se osvećivati. Nemojte djecu uvlačiti u ratove, jer to nisu njihovi ratovi.  Znam da je teško, taj dio često i nemoguće postići ali pokušajte oprostiti.  Znam koliko sam i sama imala problema s tim, ali vrijedi. Zaista vrijedi. Jednom kad oprostite život poprima jednu drugu dimenziju.

I nemojmo se zavaravati.  Istina o tome tko je kako odigrao svoju ulogu na kraju  se uvijek ukaže pod  svjetlima pozornice,  a tada su djeca naši jedini suci…

Rosie Kugli