I dok se penjem uskom stazom do tvog kamena, topli povjetarac mi miluje lice. Miris jorgovana resko para zrak. Čempresi pokušavaju dotaknuti plavetnilo vedrog neba, a između njih veselo viri kameni anđeo, raširenih krila. Uvijek me iznova privuče svojim izgledom. Uvijek ponovno dokoračam do njega, mada zbog njega moram skrenuti sa svoga puta. Uvijek skoro istegnem vrat dok ga u podnožju pokušavam cijeloga obujmiti pogledom. Veličanstven. Da, sasvim je veličanstven. Voljela bi i tebi iznad tvog kamena staviti tolikog anđela. Da budem sigurna da je uvijek iznad tebe. Da bdije i da pazi. I dok ga zadivljeno gledam, glavom mi protrči misao da sam na mjestu gdje je toliko tuge vidio, čuo i osjetio u tom predivnom zraku. I opet stoji spokojan i sretan, kao da govori: „Ne brini. Svi su oni sada kao i ja, spokojni i sretni. Kakav god da su život na ovoj Zemlji imali.“
Dok mu okrećem leđa, ugledam veliki križ. Tko zna koliki je moj u stvari. Jest da sam u ovom životu već zaista ogromne boli podnijela, no nikada ne znate da li postoji i ona gora. Nikad ne podcjenjujte tugu i bol. Dođu kada ih ne zovete. Dođu kada se uopće ne nadate. I što vam tada preostaje? Naučiti se nositi sa svojom boli. Naučiti nositi svoj pretežak križ.
Vjetar postane topliji, a kako on postane topliji, tako se rezak miris jorgovana u zraku pojača.
Krenem koračati uzbrdo i uskoro dođem do poznatih stepenica, gdje skrenem desno. Treći kamen je tvoj dušo. Iznad njega nema velikog anđela da te čuva, ali sa tobom je ispod njega jedan veliki koji te zasigurno isto čuva od svakog straha. Tko zna da li tamo gdje jesi, strah uopće i postoji. Opterećeni teretom tuge i boli, usadili smo si vjeru da ne postoji ni jedan negativan osjećaj, na mjesto na koje odlazimo nakon zemaljskog života. Usadili smo si vjeru da ćemo se opet u tom savršenom svijetu svi zajedno sresti, živjeti i blagovati.
Pogledam tu hladnu kamenu ploču. Tvoje ime uklesano na njoj, svaki mi puta izazove trnce od nožnog palca, do tjemena kose. Čak i ovdje urezano, djeluje posve nestvarno. Prenem se kako bi zaustavila suze koje ne želim da vidiš i krenem sklanjati izgorjele lampaše. Pokupim ostatke božićnih ukrasa, koji su čekali da dođe još jedan Uskrs. Mičem staklene lampaše u obliku borova i mjenjam ih staklenim lampašima u obliku uskrsnjeg jajeta. Prisjetim se dušo našeg prvog Uskrsa, mada bi mnogi rekli da on uopće ne postoji. Naš prvi Uskrs.
Začeta si taman iza Uskrsa 2012. Jedva sam čekala naš prvi Uskrs. Kako ću umjesto bojanja jaja i kuhanja šunke, ljubiti tvoje malene nožice, cjelivati tvoje mekane obraze. Na Uskrs 2013. samo sam podigla bijelu plahtu kojom je bio prekriven tvoj krevetić i u njega stavila jednog čokoladnog zeku, šarenu pisanicu i par čokoladnih jaja. Iduće jutro mahnito sam skinula tu plahtu, kako bi čudom ugledala razbacane papiriće od čokolade i umrljanu posteljinu, no sve je bilo baš onako kako sam ostavila. Iz tuge i ljutnje na tebe, ostavih to tamo dok ih znatiželjno prijateljičino dijete nije ugledalo virivši ispod plahte, kroz rešetke krevetića i pojelo.
Kad sam zamijenila obilježja blagdana, krenuh zamijeniti cvijeće po vazama. Bijele margarete mi razvesele pogled. Volim to nježno, bijelo cvijeće. Podsjećaju me na tebe. Onako bijelu, sitnu i uspavanu. Zapalim svijeće, namjestim malene keramičke anđele, koje je vjetar porazbacao po nadgrobnoj ploči. Da, sad je sve opet prelijepo. Jedan svijetlo-žuti leptir sleti na stručak margareta i udobno se smjesti. Duboko udahnem, jer osjetim opet navalu suza i na tren skrenem pogled kako bi suzbila taj težak osjećaj. Pogledam u nebo i pomislim: „Dijete moje, daj mi neki znak. Učini nešto lijepo. Dokaži mi da ćemo se opet sresti“. No ne vidjeh, ni ne čuh ništa. Samo lagani povjetarac i miris jorgovana. Ptičica zacvrkuće i ja se prenem. Pomislim kako tražim gluposti, kako sam jadna u svom očaju i naljutim se sama na sebe. Ipak, zamolim anđele, ako me ipak čuju, da te čuvaju od svega što te plaši ili boli. I ipak zaplačem.
Nakon što isplačem dušu, nakon što osjetim mučninu, pa olakšanje, još jednom pogledam tvoje ime na hladnom kamenu. Pošaljem ti poljubac, kažem ti da te volim beskrajno, okrenem se i krenem. Krenem nizbrdo, poznatom stazom. Do križa. Pa opet pogledam tog predivnog, velikog anđela. I njemu pošaljem poljubac. I hodajući tako prema dolje, pogledam u daljinu. Cijelo ovo mjesto je tako spokojno i veličanstveno. Između hladnog kamenja, iznikli su čempresi, breze i jorgovani. Toliko cvijeća i svjetlosti na jednom mjestu. Takva blažena tišina i ta tajanstvenost u zraku. Kao predivan, rajski vrt. No, ovo ipak nije rajski vrt. Ovo je vrt izgubljenih snova. Mnogih snova. Ovdje se izgubio moj san o prelijepoj princezi sa uvojcima u kosi, koja svoje prćaste, pune usne maže labelom i njima uzvikuje „mama“. Ovdje su mnoge majke izgubile snove o svojoj djeci. Mnoge supruge snove o vječnoj ljubavi. Mnogi muževi snove o dugim šetnjama uz obale. Toliko izgubljenih snova u tom prelijepom vrtu. Da, to je moj vrt izgubljenih snova.
I ovaj Uskrs polako dolazi prema nama. No neću više stavljati čokoladnog zeku, pisanicu, ni čokoladna jaja u tvoj krevetić. Donijeti ću ti u vazu jednu lijepu brezovu granu sa pisanicama i jednog keramičkog zeku kraj tvojih anđela. U krevetiću su sada mali bijeli zeko, bijela panda i medo. Tvoj mali braco ne može spavati bez njih. I da, dio mog izgubljenog sna si mi vratila. Nema baš neke lokne i ne maže usne labelom, ali zna vikati „mama!“. I ne, neću kuhati šunku, ni bojati jaja. Ljubiti ću malene nožice i cjelivati mekane obraščiće. Svaki poljubac njemu, poljubac je tebi. I da. Koliko god je nekima glupo, znam da si mi dala znak. Miris jorgovana, nenadan cvrkut ptica, leptir na margaretama. U mojem vrtu izgubljenih snova. Znam. Volim te.
Tihana Kunštek
