Svi mi imamo svoj izbor, kontrolu nad svojim ponašanjem, pa tako i djeca. Koliko god bi to htjeli, roditelji ne mogu kontrolirati, upravljati ponašanjem svoje djece. Pritom vjeruju da to mogu i da je to njihova dužnost i njihova uloga, da postignu da se djeca ponašaju onako kako oni misle da je ispravno.
Naravno, na tom putu dolazi do puno sukoba jer djecu se ne može prisiliti na ništa, kao ni odrasle. Neki od uobičajenih i čestih komentara koji roditelji upućuju djeci su:
- On nikad ne sluša što mu govorim!
- Svaki dan ga moram tjerati da napiše zadaću!
- Stalno se borim s njom da pospremi sobu!
- On meni uvijek „pametno odgovara“!
Gdje je tu problem? Roditelji i okolina postavljaju zahtjeve koje djeca jednostavno ne žele poslušati. Zašto? Ne vide u tome nikakav smisao za sebe. Naposljetku to naprave da izbjegnu svađu i moguće nepovoljne posljedice, ali unutarnje motivacije nema. Što nam to govori? Za sve što činimo moramo vidjeti neki smisao, dobrobit za sebe, kad toga nema, onda to ne želimo ni napraviti. Nije baš najbolje kad dijete vidi smisao u pospremanju sobe samo da ne dobije kaznu, zar ne? Ni sama ne volim pospremati kuću, a imam skoro pa trideset godina, ne znam zašto bi to jako zabavno trebalo biti trogodišnjaku. Razmislite malo što je vas motiviralo na pospremanje ili neku drugu zadaću? Djeca uče po modelu, znači uče promatrajući ponašanje roditelja i drugih važnih osoba, tako da ono što je po meni najbolje rješenje je da djeca već u startu imaju u svijesti da svi zajedno doprinosimo zajedničkom kućanstvu prema svojim mogućnostima. Tako učimo djecu da ono što koristimo moramo i pospremiti da bi održavali zdravu higijenu prostora. Ako zaprljamo tijelo – operemo se, isto je i s prostorom. Drugi problem je ako u održavanju kućanstva sudjeluje samo jedan roditelj pa logika pada u vodu.
Juul kaže da djeca ne slušaju zato jer i nije vrijedno slušanja to što roditelji govore. 😊 Pritom objašnjava da daleko od toga da to što roditelji govore nije pametno, istinito, razumno, pravedno, ali je vrlo lako moguće da je u pitanju pogrešan način na koji to govore ili pak kontekst u kojem su nešto rekli. Ako roditelji vjeruju da ih dijete mora slušati samo zato što je njihov roditelj, sukoba će biti sve više, a moguća je i opasnost od narušavanja odnosa. Ne smijete zaboraviti da je odnos ono što je najvažnije u cijeloj priči roditeljstva, kao i partnerstva. Kad je odnos narušen, vi više nećete biti važni u djetetovom svijetu, odnosno najčešće u svijetu djeteta kao adolescenta. I onda sve ode nizbrdo.
Roditelji također vjeruju da djeca moraju biti poslušna i da ih oni nekako tome moraju naučiti. Kako? To nitko točno ne zna jer metode onih koji u to vjeruju nisu najbolje i često narušavaju djetetov integritet. Posljedica toga je gotovo uvijek – neposlušnost, sasvim suprotno od onoga što bi roditelji željeli. Neposlušnost je otvorena (otvoreni i izravni sukobi) ili prikrivena (povlačenje, izbjegavanje). Tko voli kad mu se naređuje? Ama baš nitko! Zašto to onda činimo djeci? Prisjetite se kakav odnos imate sa šefom/kolegom/partnerom i kad bolje odrađujete zadatke – kad vam nešto naredi ili kad vas zamoli da nešto učinite.
Zaboravljamo da djeca imaju svoju glavu kojom misle i kojom trebaju naučiti kritički promišljati, istraživati i preispitivati svijet oko sebe. Vi ste im najvažniji na svijetu kako god se ponašali prema njima, pa zašto onda birati loše navike, loše postupke, postupke nakon kojih se osjećate kao da vam srce puca – barem prvih nekoliko puta. Svi mi imamo unutarnje mjerilo za dobro i zlo, tako i djeca. Vrijednosti su ono što ih moramo naučiti, da vole i poštuju sebe, a kako će to naučiti ako ih roditelji ne poštuju, ne poštuju njihov integritet, kažnjavaju ih i ne vjeruju njihovim unutarnjim mehanizmima.
Iva Zaimović, mag. paed. soc.
