Zašto djeca postaju nevidljiva u svojim obiteljima?

Što uopće znači nevidljivost djece? To ne znači da roditelji ne gledaju svoju djecu, nego da ih ne vide onakvima kakvi jesu. To su najčešće roditelji koji imaju neku sliku u svojoj glavi kakva djeca trebaju biti, kakvu djecu žele i naposljetku kakva bi trebala biti njihova djeca. To nije ni malo neobično, kao ni to da roditelji nameću svoje snove i svoje potrebe te od djece očekuju da ih ostvare. To je, za djecu, nemoguć zadatak te se ona povlače i odustaju od izražavanja vlastitih želja i potreba.

Nadalje, J. Juul (u Vaše kompetentno dijete) navodi još neke razloge zašto djeca postaju nevidljiva. Neki roditelji misle da se djeca trebaju naučiti lijepo ponašati, sve u skladu s normama društva u kojima žive, a ne vjeruju da je važno da su ‘svoja’. To ne znači da nije dobro djecu učiti kulturnom ponašanju, ali pritom ih ne treba sabotirati, oblikovati na određeni način – koji jedino smatrate ispravnim. Na primjer, zašto bi dijete ljubilo/grlilo sve koji dođu u kuću ili koga vi posjetite, pa čak i kad se radi o članovima obitelji? Neki to jednostavno ne vole ni u odrasloj dobi, a dijete koje tek uči svoje osobne granice nije spremno svakoga pustiti u svoj osobni prostor. I neka nije! Neka dijete samo odluči kad će i koga zagrliti ili poljubiti, prići mu i slično. Pa i mi sami o tome odlučujemo, zašto to oduzimamo djeci? Nametanjem takvog društvenog običaja pokazujemo djetetu da nije važno želimo li nešto napraviti ili ne, već da moramo ‘zato što se to tako radi’ ili ‘zato što je to pristojno’ ili ‘što će druga osoba reći’ ili ‘povrijedit ćemo drugu osobu’.

Isto tako, koristite li poruke ‘urazumi se’, ‘razmišljaš li ti prije nego napraviš?’ i slične? Naravno, nije isto upućujete li takve poruke trogodišnjaku ili trinaestogodišnjaku. Trogodišnjak vrlo brzo, s takvim roditeljima, nauči što treba izbjegavati da mu ne budu upućene takve poruke, ali pritom zatomljuje svoju dječju želju i potrebu za slobodnom igrom, radošću pokreta, istraživanja, isprobavanja, učenja na iskustvu i svega potrebnoga da bi jednog dana izrastao u zdravu i odraslu osobu. Kad takvu poruku upućujemo trinaestogodišnjaku, govorimo iz naše potrebe za moći jer se bojimo da ćemo je izgubiti nad djetetom. Pravo stanje stvari je da nismo mi ti koji smo moćni, mi smo oni koji su stariji i iskusniji, a pritom trebamo imati razumijevanja za potrebe adolescenta. Ovakvim rečenicama samo možete postići kontraefekt pa vas vaš adolescent nikad neće pitati za savjet, koji biste mu vi rado dali, jer je naučio da ako pogriješi stižu prodike, a ne razumijevanje.

Djeca mogu postati nevidljiva i u kaotičnom obiteljskom životu, onom problematičnom, punom sukoba, nerazumijevanja, nepoštovanja pa djeca mogu zaključiti da je bolje da se povuku i ništa ne traže za sebe.

Isto tako, do nevidljivosti može doći ako je jedno dijete u potpunosti drugačije od ovog prvog, a njegova se različitost vidi kao problem, ali i kad djetetu roditelji dodijele neke uloge, poput ‘tatina princeza’, ‘mamin heroj’, ‘pametna djevojčica’, ‘miran sin’ i slične. Što se onda događa? Djeca nastoje dohvatiti i ostvariti tu sliku koju roditelji imaju o njima i koju žele za njih, a da pritom to nisu zaista oni.

Roditelji ih ne vide. Traže onaj ideal kakvo su dijete zamislili.

Literatura u kojoj možete pročitati više: Juul: Vaše kompetentno dijete

Autor: Iva Zaimović, magistra socijalne pedagogije

Sretna dobitnica u darivanju objavljenom 30. srpnja za Znanje je Meriana Opačak. Molimo dobitnicu da se javi u inbox. Hvala svima na sudjelovanju!

Oglas

Komentiraj

komentari