Samosvijest, samopouzdanje i samovrednovanje se često koriste kao sinonimi, ali ti pojmovi nemaju jednako značenje. Također, često se bavimo pogrešnim problemom. Želimo ojačati djetetovo samopouzdanje, a zapravo u problem u tome što djetetu nedostaje samosvijesti. Uspjeh je loš ili pak kratkotrajan – djetetova se niska samosvijest pokaže kasnije, kad se nađe u stresnoj situaciji, kad se nađe pod kritikom nekoga do koga mu je stalo ili se nađe u potencijalno autodestruktivnoj situaciji.
Tako roditelji, usredotočujući se na jačanje djetetovog samopouzdanja, rade medvjeđu uslugu djetetu pumpajući njegovo samopouzdanje učestalim pohvalama (a ponegdje se vjeruje da to jača i djetetovu samosvijest). Posljedica je toga napuhavanje ega, što je loša zamjena za doživljaj „sebe“. Dijete više ne zna tko je i što mu ide dobro, a što ne baš dobro, ne vjeruje sebi i svom osjećaju jer dobiva pohvalu koja dolazi izvana. Takav napuhani ego, odnosno lažno samopouzdanje, vrlo se lako ispuše na najmanju provokaciju, bila to loša ocjena, sukob s prijateljem, prekid s dečkom/djevojkom i slično.
Što je samosvijest, a što samopouzdanje?
Samosvijest je znanje koje imamo o sebi i doživljaj tko smo. Odnosi se na to koliko dobro poznajemo sebe i koliko se o sebi dobro brinemo. Samosvijest se može zamisliti kao središte, unutarnji stup. Ljudi koji imaju zdrav i razvijen osjećaj samosvijesti osjećaju se dobro u svojoj koži, vjeruju sebi i dobro su sami sa sobom. Zdrava samosvijest govori „U redu sam i vrijedim samim time što postojim“. Ljudi s niskom samosviješću često su nesigurni, samokritični i stalno se osjećaju krivima.
Samosvijest je jedna od ključnih osobina, jedan od temelja psihološkog postojanja koji se mijenja tijekom života.
Kako prepoznati samosvijest? Znate onaj osjećaj kad beba spava i samo nam je to dovoljno. Ona vrijedi samim time što postoji, ne mora apsolutno ništa činiti. Zašto onda to prestane kako dijete počne odrastati? Roditelji stavljaju mnoge zahtjeve pred njega kao i očekivanja te nisu zadovoljni kad ih ne izvršava, više nije dovoljno to što samo biva tu s njima, nego ga kritiziraju ako ne ispunjava ono što su mu nametnuli. Tek kad se suoče s užasnim strahom i mogućnošću gubitka djeteta, roditelji se prisjete kako je to voljeti ga samo zato što je takvo kakvo jest i što postoji.
Samopouzdanje je mjera za ono što smo sposobni činiti, ono u čemu smo dobri ili loši, uspješni ili neuspješni. Odnosi se na ono što možemo postići, a ne ono tko smo. Vrijedimo bez obzira na to što možemo, a što ne možemo postići. Ono je stečena, vanjska osobina. Samopouzdanje je povezano sa samosvijesti te ako netko ima zdravu samosvijesti, najčešće nema problem sa samopouzdanjem, dok za razliku od toga ako nema zdravu samosvijest – misli da ne vrijedi, onda ni samopouzdanje ne može biti visoko.
Prema tome, vrlo je jasno vidljivo na čemu trebamo raditi i pritom se uopće ne trebamo truditi – samo treba voljeti dijete takvo kakvo jest, sa svim vrlinama i manama, vrijedi zato što postoji, a ne zato što nešto može učiniti.
Iva Zaimović, mag. socijalne pedagogije
