Vrlo česta, poprilično šovinistička i nadasve smiješna izreka muškaraca, koji vrlo vjerojatno ne znaju što bi sa nama ženama, recimo u krevetu. Pa da vidimo, koliko je opravdana.
Počinjem od svojeg primjera, naravno.
Ujutro se ustajem, u kupaonici obavim svoje fiziološke potrebe. Muž već spreman, hrani maloga u kuhinji. Nakon hranjenja, uzimam klinca, skidam ga, premotavam, oblačim, pripremim mu sve stvari za vrtić. Muž nas odveze do vrtića, ostavimo ga tamo tetama, mene odveze do Glavnog kolodvora, a on na svoju stranu, prema svom radnom mjestu. Ja od kolodvora još maratonski otpješačim do posla, on se odveze 10m od ulaza u firmu.
Na poslu odhendlam svojih 8 sati, on odhendla svojih 8. Kako tko od nas odhendla tih 8 sati sam već jednom pisala, pa se neću ponavljati. Tražite!
Nakon posla jurim na tramvaj, imam fini komad za otpješačiti do vrtića, pokupim ga, još moramo i na tramvaj dvije stanice da bi došli do doma. Do ulaza opet mali maraton pješačenja. Usput još i obavimo kupovinu namirnica. Dođem doma, podgrijem ručak skuhan dan ranije, nahranim maloga. Dok njega hranim, uspijem i ja možda pokoju žlicu pojesti.
U međuvremenu, on se odveze do mjesta gdje studira, prije predavanja popije kavicu s kolegama, pa četiri sata studira, uz pokoju pauzu.
Nakon klope, presvučem maloga u nešto komotnije i izađemo van. Šećemo po parkovima, pa malo na tobogan, pa bi malo na klackalicu, pa bi malo u pješčanik. A onda bi malo na ljuljačku, pa bi malo u kolica, pa bi malo na livadu puhao maslačke. Onda bi slanac, pa bi vode, pa se pokakao, pa je bljucnuo.
Dva sata se mi tako hrvamo po kvartu, onda fino dođemo doma. Ja radim večeru, a mali porazbaca sve igračke koje ima + sve što je našao nadohvat ruke na svim policama koje imamo u stanu. Kupam ga, hranim, uspavam. Popijem tabletu za kralježnicu od onog „sad bi malo tu, sad bi malo tamo“.
On nakon faksa ode na gemišt.
Znajući da će biti kasno kad dođe, zakucam dvije slike na zid, pospremim sav nered koji je mali napravio, skuham za sutra, poskidam mrežice sa pipa i potopim ih da se namaču u Sanitar. Promijenim štednu žarulju koju on nije stigao mjesec dana, očistim gajbu od zamorca, hrčka, operem akvarij i zbedinam ribice.
I tako svaki radni dan u tjednu. Doduše ne čistim svaki dan pipe i ne mjenjam žarulje, no čistim filter od perilice, vraćam iščupane štekere nazad u zid, lijepim pločice, a zamislite, one čak nisu one u kuhinji, već one u kupaoni. I svaki dan se nađe nešto što bi mogao on, ali eto ne može, jer ne stigne.
Srećom, takvim ritmom jako brzo dođe vikend. Vrijeme izleta i roštilja. I svaka od nas jedva čeka onu njihovu: „Dušo, sutra te vodim na roštilj!“
Naravno, ta rečenica podrazumijeva da ćete vi otići kupiti meso, kruh, cugu, povrće i sve ostalo što je potrebno. Da ćete napacati meso i cugu ohladiti. To jutro sve pripremiti i naslagati u hodniku i naravno, ništa nećete zaboraviti, jer oni ne mogu na apsolutno sve misliti.
Na izletu ćete pretežno sve to same docukati iz auta, jer oni već loču, naslonjeni na neku klupu. Vi ćete potražiti granje, dok oni – pazi sad – natrgaju papir za kurenje. E sad dolazi najbitnija stvar u danu, ONI SU ZAKURILI ROŠTILJ! I na temelju te radnje, nama ženama mora biti jasno da su oni najzaslužniji za taj roštilj i zahvalne za sve što će danas žena pojesti.
A sad stvarno i za ozbiljno kreće muški dio posla.
„Ženo, donesi to meso!“
„A gdje je vilica!“
„Krpu!!!“
„U koji drek da stavljam meso?!“
„Gdje je poklopac? Sad je tu bio! Ženooo!!!!“
„Daj mi pivu otvori i donesi!“
„Daj brzo vode u flašu! Gori meso!“
„Možeš ovo odnijeti i donesi čistu zdjelu!“
„Jesi narezala salatu?“
„Jesi stavila pive hladiti?“
„Gdje je ta zdjela, daj radi nekaj!!!“
I tako u nedogled. Kasnije, kad se siroti muški, sasvim smoždeni od posla najedu, kreće njihov sljedeći mukotrpan posao.
„Jesmo donijeli leda?“
„Gdje su oni kolači?“
„Ženo, paziš li ti na to dijete?“ – dok leže na deci kao prasci u blatu.
Wouw, moj se sjetio da je i dijete sa nama.
Za to vrijeme, dok oni podriguju i piju, smrtno umorni od velikoga posla koji su napravili, mi žene peremo svo sra_e koje su napravili oko i sa roštiljem + roštilj, svo posuđe, sve čaše, smeće i još usput dojimo djecu, nosimo djecu i igramo se sa djecom.
Oni kolači od maločas su se isto sami napravili, nismo mi žene. Nismo mi sposobne sve to napraviti.
Divan vikend, kada se jedna žena može maksimalno odmoriti je prošao. Idemo dalje u novi radni tjedan.
Neka od nas će dizati nepokretne bolesnike, jer biti medicinska sestra nije „muški posao“.
Neka od nas će cijelo jutro čuvati dvadesetero tuđe djece, jer ni to nije „muški posao“.
Ja ću recimo samo iskonfigurirati koji ruter. Onako kako samo jedna žena zna.
Kad malo bolje razmislim, znam ženu koja je automehaničar, znam ženu koja radi kao varilac u brodogradilištu, znam ženu vodoinstalatera, znam ženu koja vozi kamion sa prikolicom. Znam puno žena koje bez problema budu žene kojima je mjesto u kuhinji kada su u kuhinji, a u međuvremenu rade ove gore navedene poslove k’o od šale. A to su kao „muška zanimanja“.
Da ne spominjem da „muške poslove“ preuzimaju polako, ali kvalitetno i sigurno. U tom takozvanom muškom svijetu, žene su manageri, vatrogasci, policajke, tatoo majstori, profesionalni vozači, političari, dimnjačari.
No ne poznam ni jednog muškarca koji je recimo kozmetičar, čistačica, farmaceut, primalja, dadilja, stjuardesa, tajnica.
Ne poznam ni jednog muškarca koji istovremeno može hraniti dijete, kuhati, slagati rublje i pričati na telefon sa najboljim frendom. Naprosto nisu sposobni raditi ni taj jedan, jedini posao koji rade bez nas žena, a kamoli da rade dva odjednom. Sjetite se samo roštiljanja sa njima.
No, neki kažu da je nama ženama mjesto u kuhinji. A što bi rekle žene, gdje je muškarcima mjesto? Ja bi rekla nigdje. Gdje god da jesu, ili smetaju, ili niš koristi od njih.
Ovaj tekst je posvećen 90% muškaraca u mom životu. Onima koji broje ovih 10% se odmah i unaprijed ispričavam na generaliziranju, no oni ovaj tekst ili neće pročitati jer se u startu ne slažu sa naslovom, ili će se samo dobro nasmijati, jer će ga shvatiti.
I još jedna stvar. Što se tiče ovih mojih visokih 90%. Ili nisam imala sreće u životu, ili moja kuhinja ima jako loš pogled u svijet. Možda bi znala odgovor na to pitanje, da smijem izaći iz kuhinje.
Tihana Kunštek
