Uvijek mi je bilo zanimljivo vući neke crte u razlikama između ženskog i muškog spola. I rijetko kada bi poželjela biti muškarac, mada mislim da im je zaista nekako lakše ići kroz život. Mi žene opet imamo neke druge benefite, koje ne bi imale kao muškarac.
Koliko god im je lakše jer imaju više vremena za sebe i stvari koje vole, toliko im je teže što nemaju tu vijugu više za pokazati maksimum svojih osjećaja, uskraćeni su za osjećaj majčinstva koji nije vrijedniji nego onaj očinstva, no svakako je potpuno drugačiji. Uskraćeni su za osjećaj trudnoće i mislim da će se svaka žena sa mnom složiti da od toga, nema ljepšeg osjećaja. To su one stvarne životne situacije i zaista nešto, što oni nikada neće moći u potpunosti osjetiti, pa tako ni shvatiti. I tako treba i biti. Neka budu jači spol, neka recimo brinu više o financijama, neka nam budu onaj čvrsti oslonac kad „puknemo“ od neprospavanih noći i ukakanih pelena. Inače nam ne bi trebali, zar ne?!
I nekako mi je kako starim, sve češće draže da su takvi „spolno nadmoćniji“, nego mi žene.
Zašto? Evo, reći ću vam.
Jučer smo moj zakoniti i ja zajedno radili večeru za naše prijatelje. Okupili smo se nakon dužeg vremena, nas tri para i naša dječica. Dječica su veselo jurila po stanu uz graju i smijeh, a mi smo čavrljali o svemu po malo. Jedna od mojih prijateljica sa jučerašnje večere je trudna. Tek je to prvo tromjesječje, no nama ženama je to genijalna tema za ubijanje vremena u raspravi. Uvijek zanimljiva i razgovor je obično uvijek iz iskustva. Nije jedna od onih trač partija na kojima samo subjektivno ismijavate ljude koji su vam manje dragi.
„Meni se dizalo na pečeno meso. Užas jedan!“, kaže Lara.
„Meni se diže na sve, trenutno!“, kaže Iris.
U tom trenu mi prođe kroz glavu kako bi zvučalo da naši muževi krenu pričati na što im se diže i uhvati me smijeh. Kasnije, kad je kuća ostala prazna, odlučim da malo bolje razmislim o tim razlikama među spolovima.
I možda su oni nekako „povlašteniji“, jer dokazano je da se lakše zapošljavaju, da primaju više plaće za jednaka radna mjesta, a i Bog im je kod kreiranja vjerojatno namjerno ispustio zadatak rađanja jer to jako, jako boli. No, ipak mislim da i žene poprilično profitiraju u društvu.
Recimo, muškarcu jedan prosječan policajac neće progledati kroz prste, ako je protutnjao autocestom 30km/h više od dopuštene brzine. Biti će tu natezanja, guranja novaca u prometnu, rasprave i ljutnje. A da ne spominjem da ćemo danima slušati o tome. Mi žene imamo trepavice i dekolte i nevjerojatan osmijeh uz savršenu moć uvjeravanja. I vrlo često pali.
Onda recimo ne moramo gurati ruke u gaće i namještavati svoje intimne djelove tijela, da bi se negdje ugodno zavalile ili da bi nam gaće stajale kako treba. Grudnjak je pak odjevni predmet o kojem ćemo u nekoj drugoj kolumni.
Kada smo nervozne, tužne, frustrirane, jadne, gladne, umorne, nesretne, ljute, razočarane, bijesne, debele, preniske, žuljaju nas cipele, gladne smo, PMS je jedna divna riječ.
Ne patimo od veličine penisa, a sise vrlo vješto modificiramo raznim pomagalima i uvijek smo zadovoljne svojim dekolteom. Ako nismo, izađemo u dolčeviti i glumimo da nas boli grlo i imamo groznicu.
Ako se žena ne obrije to nitko ne zna, jer sve nedostatke možemo prekriti odjećom. Ne viri nam busen dlaka ni iz raskopčane košulje, ni iza kragne. Na plažu idemo glatke k’o kokošje jaje. One koje nose brkove, sigurno nisu čule muškarca pored sebe kako u rano jutro vrišti i gleda je izbezumljenim, luđačkim pogledom i baš im je super.
Ne treba nam kanister vina da se napijemo i ispadnemo glupe i budemo naporne ostatku društva cijelo veče. Dovoljne su dvije-tri čaše i svima je poprilično zabavno.
Bušimo uši i obrve, bojamo kosu u svakojake boje, nosimo najšareniju moguću odjeću i svakakve lude odijevne kombinacije i nitko nas čudno ne gleda.
Možda zbog toga ponekad uletimo kao tema nekog trača, ali volimo onu narodnu: „Za dobrim konjem se prašina diže“ i često je koristimo, ali samo kad netko priča loše o nama. Kad mi tračamo, to je zato jer je „ovo stvarno koma“.
Poslije orgazma, mi možemo još. Ne izgledamo kao komad mokre, iznošene odjeće, ni devin ispljuvak. Nikada se ne brinemo hoće li nam se dići i koliko ćemo moći.
Grlimo se i ljubimo s frendicama uvijek i stalno i nitko ne sumnja u našu seksualnu orijentaciju. Čak štoviše. Vidimo uvijek podršku u tome kod muškog spola.
Imamo bolje komunikacijske vještine, brže iznosimo argumente, verbalno smo snalažljivije i riječnik nam je bogatiji.
Obično muškarci ne smatraju da je žena sposobna samostalno živjeti i brinuti o kućanstvu, dok ne treba nešto popraviti u kući. Ovdje se vidi razlika u tome što se muškarac naglo pretvara u žrtvu, a žena u agresora. No, kako na kraju tu pipu ipak treba vratiti u zid, ovdje opet vidim kako je lijepo biti žena. Dobijete novu pipu i izlječite frustraciju pogleda u vlastiti odraz u ogledalu, dok urlate na zakonitog, dok on šarafi prokletu pipu.
Niske žene su slatke i otrov koji se čuva u malim bočicama, niski muškarci su „ružni kepeci“ i obično predmet sprdnje muškaraca „normalnih“ rastom.
Htjela sam reći da znamo kvalitetnije tračati, no ne bi baš ruku dala u vatru za taj navod, no da se liječimo tračanjem za razliku od njih, liječimo. Njima trač služi samo kao trač i tema za zabavan razgovor.
Žena koja plače je nesretna i treba joj podrška, muškarac je cendravi papak.
Žene i djeca se uvijek i svugdje spašavaju prvi.
Imamo veću toleranciju na bol, mada smo uvijek i u svemu „slabiji spol“.
I mogla bi ja sada tako još dugo, no mislim da nema smisla. Vjerujem da sam presvičala one žene koje misle da je biti muškarac baš divno. I dala sam sama sebi u zadatak ovo pročitati svaki put kad počnem pi_diti na njega, jer ja evo doma hendlam drugu i treću smjenu, dok on leži, tipka po mobitelu i češka ja.ca. Možda nije zbog ugode, već baš suprotno.
A najbitnije mi je za podsjetiti se na te činjenice dok on mrtav, ladan leži, a moje dijete cijelo popodne bez prestanka viče: „Mama, mama, mama, mama, mama!“. Za apsolutno sve je tu mama. Mama mora ostaviti suđe, jer djetetu treba pomoći svući hlače. Tata leži.
Mama će brzinom svjetlosti obrisati rit, jer čuje dijete kako u susjednoj sobi plače, dok tata i dalje leži.
Mama će se tisuću puta pitati kada dolazi ono vrijeme kad dijete krene zvati tatu i tada začuje.
„Tataaaaaa!“
I licem joj se ozari prekrasan osmijeh.
„Reci sine!“
„Gdje je mama?“
I tada znate koliko ste im zaista bitne. Od najranijih dana. Ma koliko god tvrdili da bi im život bio bolji bez nas. Bez našeg cendranja i kvocanja.
Eto, tko ih ne bi volio. Pogotovo jedna žena, sasvim nesposobna živjeti bez muškaraca. I često pomislim kako bi to izgledalo da ih toliko ne volim. No, ne ide. Ljubav je jača. I zato, kad god poželite usmrtiti zakonitog, sjetite se da nisu oni krivi što nisu rođeni kao žena. A i nezakonito je ozlijediti zakonitog. Između ostaloga.
Tihana Kunštek
