Zločin i kazna – prokletstvo kuhinje na mjesečini

Ustala sam iz kreveta poput nježnog leptirića sa latice cvijeta. Sasvim tiho i neosjetno. Sjetih se da kvaka škripi, pa je stisnem naglo, ali u savršenoj tišini. Na vrhovima prstiju, poput primabalerine u plahom plesu na vjetru, otkoračam jedan pique do svoje mjesečinom obasjane kuhinje. Zastanem. Osluhnem jesam li i dalje sasvim sama u toj savršenoj tišini. Osim zujanja hladnjaka i daha mog psa mješanca čije me oči znatiželjno gledaju iz mraka, ne začuh drugog tona. No on neće nikome biti iskoristivi svjedok, pa se pomalo zlobno nasmiješim i krenem izvršiti svoj naum. Kroz glavu mi prođe misao kako je uvijek nekako ljepše razmišljati srcem, a ne glavom. A moje srce me baš sada vuče ovdje i govori da trebam baš sada i baš ovdje učiniti baš to. Još jednom načulim uši, osvrnem se oko sebe, duboko udahnem. Znam da nije ispravno, ali je tako, tako dobro. Znam da ću vrlo vjerojatno brzo zažaliti, no isplati se riskirati. I čini me sretnom. Ispunjenom. Zadovoljnom.

Otvorim vrata ledenice, zgrabim dvolitarsku kutiju sladoleda od vanilije i šumskog voća, sa genijalnim slatko-kiselim preljevom i ubijem u par minuta trećinu, uživajući u svakoj žličici tog neodoljivog okusa. Još u ekstazi od okusa i mirisa, vratim kutiju u zamrzivač i sretna legnem usnuti divan san.

Mrzim jutra. Oduvijek. Ne sjećam se da sam ikada ijedno jutro ustala voljna i orna. Dok ne smućkam i popijem kavu, mrtvo sam tijelo. Mlitava lutka bez duše, lišena svakog osjećaja osim mrzovolje. Takva sam. Ne funkcioniram bar sat vremena nakon buđenja. Nije da ja ne bi, ali moje tijelo vrlo rijetko ujutro surađuje sa mozgom i obratno. Nisu si ujutro baš neki frendići. Mozak mi ipak nekako uspije nagovoriti tijelo da ustane iz kreveta i ja krenem prema istoj onoj kuhinji od noćas. Prođem u predsoblju pored velikog ogledala, naglo se vratim i  izbečim oči.

Kroz pripijenu, pamučnu pidžamu ugledam veliku, mlitavu, sažvakanu grudu sala, spremnu da baba Mara od nje napravi slatke salenjake za 200 uzvanika seoske svadbe.  Spustim pogled na trbuh, kako bi se uvjerila da i u živo vidim isto, da nije noćas netko ovdje stavio ono iskrivljeno, cirkusko ogledalo. Sa stravom u očima, vratim polako pogled na svoju zrcalnu sliku. O zaboga, pa otkuda to sada tu. Izgledam iz profila kao da imam tri reda sisa. Još prije mjesec dana, moj trbuh je bio donekle ravan. Požurim u kuhinju, nađem vagu i stanem na nju. Kriknem, a pas naglo skoči iz košare i potrči naći sklonište. U sekundi shvatim da sam budna i da mi čak možda ni kava jutros ne treba.

Ok, saberi se! Što je, tu je. Stavim vodu u kuhalo. Skuhati ću kavu, sjesti i razmisliti kako to salo pod hitno maknuti. Smućkam Franck instant i sjednem. Srknem gutljaj te divne, božanske tekućine. Osjetim kako mi energija ulazi u svaku poru tijela. Ustanem i istresem je u sudoper. Skuham ponovno. Bez šećera. Bez mlijeka. Sjednem, upalim laptop i ugooglam – brza i učinkovita dijeta. Evo, ova nije loša. Sedam kilograma u sedam dana. Čak mi je i naziv simpatičan. I odlučih da je baš ta prava za mene.

Taj dan sam krenula u trgovinu sa ciljanim popisom namirnica. Potrebne namirnice za 7 dana: celer, korijen peršina, svježa rajčica, karfiol, mrkva, zelena paprika, mahune, crveni luk, sol, maslinovo ulje. Genijalno! Obožavam povrće. Ali stvarno. Vrativši se iz trgovine, skuham tu svugdje hvaljenu „čarobnu juhu“. Probam. Odlična je! Još samo malo soli i to je to. I tako je krenula moja borba sa sedam kilograma viška. Pih, mačji kašalj.

Nakon tri dana sam shvatila da mačka ili ima akutni bronhitis ili tešku upalu pluća. Juha više nije imala baš neki okus i stalno mi se motala ona narodna po glavi – čega je previše, ni sa kruhom nije dobro. I šta sad? Zar sam zaista osoba sa tako labilnim karakterom da ne mogu izdržati sedam dana dijete?! Zar me zaista nedostatak neke hrane može pretvoriti u histeričnu prejedalicu slatkiša?! Legla sam ljuta na samu sebe. Gladna. I jedva utonula u san.

Ustala sam iz kreveta poput nježnog leptirića sa latice cvijeta. Sasvim tiho i neosjetno. Sjetih se da kvaka škripi, pa je stisnem naglo, ali u savršenoj tišini. Na vrhovima prstiju, poput primabalerine u plahom plesu na vjetru, otkoračam jedan pique do svoje mjesečinom obasjane kuhinje. Zastanem. Osluhnem jesam li i dalje sasvim sama u toj savršenoj tišini. Osim zujanja hladnjaka i daha mog psa mješanca čije me oči znatiželjno gledaju iz mraka, ne začuh drugog tona. No on neće nikome biti iskoristivi svjedok, pa se pomalo zlobno nasmiješim i krenem izvršiti svoj naum. Kroz glavu mi prođe misao kako je uvijek nekako ljepše razmišljati srcem, a ne glavom. A moje srce me baš sada vuče ovdje i govori da trebam baš sada i baš ovdje učiniti baš to. Još jednom načulim uši, osvrnem se oko sebe, duboko udahnem. Znam da nije ispravno, ali je tako, tako dobro. Znam da ću vrlo vjerojatno brzo zažaliti, no isplati se riskirati. I čini me sretnom. Ispunjenom. Zadovoljnom.

Otvorim vrata ledenice, zgrabim dvolitarsku kutiju sladoleda od vanilije i šumskog voća, sa genijalnim slatko-kiselim preljevom i ubijem u par minuta onu drugu trećinu, uživajući u svakoj žličici tog neodoljivog okusa. Još u ekstazi od okusa i mirisa, vratim kutiju u zamrzivač i sretna legnem usnuti divan san.

Jutro. Fuj! Odvučem se do kuhinje, namjerno izbjegavajući pogled prema ogledalu. Dobro, posustala sam. Pa što? Idemo ispočetka. Danas ću se najesti da ne budem nervozna i od sutra sam na dijeti. Naći ću neku koja nije toliko odvratna kao ova smeđe-zelena zbljuha. Skuham kavicu. Sa šećerom, naravno. Danas mi je sve dozvoljeno. Navečer ću naručiti pizzu, prežderati se, popiti pivo, podrignuti kao drvosječa i sretna krenuti ispočetka. Zadovoljno odem u novi dan. Sita, sretna. Zaobilazeći veća ogledala.

Sljedeća dijeta je bila ona bolnička kojom su svi osim mene uspjeli skinuti 12 kilograma u 14 dana. Pa onda UN dijeta koja je bila vrlo kritična za održavanje mira i sigurnosti u našoj kući. Bila sam previše živčana tijekom proteinskog, voćnog i vodenog dana. Upoznala sam Atkinsa, Dukana, gospođu Šupe. Fini neki ljudi. Ne znam samo kako žive gladni. I onda mi je jednog dana iz tijela u mozak, a što nije često, došao čudan električni impuls. Moje tijelo je reklo mozgu kako je savršeno. Jer je moje. I mozak je počeo surađivati. Napokon smo se svi zajedno priupitali – koliko košta to prokletstvo? Prokletstvo da uporno nastojimo biti ono što nismo, kako bi u tuđim očima bili viđeni onako kako želimo. Obukla sam tajice i široku tuniku i ugledala u zrcalu ženu koja ima puno više godina nego joj to ovo zrcalo govori. Tunika je vizualno stanjila onaj treći red cica, a ispod tunike su virile moje prirodno mršave nožice. Možda nisam savršena, ali to znam savršeno prikriti. Nije da je nekome drugom bitno, no ja se osjećam bolje. I shvatih da prokletstvo ima manu. Postoji samo u našim glavama. I da sad ne duljim puno, vjerujem  da ste shvatile što sam htjela reći. I da, sljedeću večer sam pojela zadnju trećinu sladoleda. Genijalan je! Jeste probale onaj sa kokosom i ananasom? Koja rapsodija okusa! Danas ne znam da li bi uzela taj ili onaj Quattro banana split. Ma uzeti ću oba. Razmišljati ću koji je bolji oko ponoći. Kad budem snena i sretna.

Tihana Kunštek

Komentiraj

komentari