Jesu li djeca s ADHD-om neshvaćena djeca?

U posljednje vrijeme često čujemo skraćenicu ‘ADHD’, posebno u nekom negativnom kontekstu, povezujući je s neprimjerenim ponašanjem u javnosti, u grupi djece, u vrtiću ili školi. Neki još uvijek vjeruju da je deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj izmišljena bolest kako bi se opravdalo „zločesto“ ponašanje djece i/ili nesposobnost roditelja u discipliniranju svoje djece. S tim na umu, provela sam intervju s Ozanom Mikulić, studenticom diplomskog studija na smjeru Motorički poremećaji, kronične bolesti, art-ekspresivne terapije i sofrologija na Edukacijsko – rehabilitacijskom fakultetu. Ozana ima puno iskustva u provođenju radionica vlastite intervencije za roditelje djece s ADHD-om, te savjetujem da pročitate tumačenje specifičnosti poremećaja, problema s kojima se susreću djeca i roditelji, razlike između djece i adolescenata s ADHD-om, predrasuda za koje zna da postoje u društvu, ponešto o radionicama koje provodi i kako potražiti pomoć.

Ugodno čitanje, a na kraju vas čeka jedna divna poruka!

  1. Što je ADHD? Koje su specifičnosti poremećaja?

ADHD je skraćenica engleskog naziva, Attention Deficit Hiperactivity Disorder. U Hrvatskoj literaturi koristi se naziv deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj, a nalazimo i nazive hiperkinetički sindrom te minimalna cerebralna disfunkcija.

Osnovna karakteristika ovog poremećaja su nepažnja, hiperaktivnost i impulzivnost.

Nepažnja – djeca s ADHD-om često griješe u zadanim im zadatcima, ne prate upute,  ne posvećuju pažnju detaljima. U školi ili kod kuće teško će održati pažnju na određenu aktivnost ili zadatak jer ih u tome ometaju okolinski činitelji i vanjski podražaji, posebice ukoliko su zadaci teži i zahtijevaju puno vremena i pažnje te ih često ostavljaju nedovršene, ali i sami imaju poteškoće s planiranjem zadataka i aktivnostima ili jednostavno zaborave na njih.

Hiperaktivnost – često su u „pogonu“ i teško mogu ostati na mjestu ili sjediti na stolici ukoliko su primorani. Često imaju poteškoća u školi gdje moraju mirno sjediti na mjestu pa često ustaju, traže nešto po učionici i puno govore, glasno komentiraju ili pjevaju na glas. S pozitivne strane, u određenim situacijama, kada je dijete slobodno i bavi se onime što je njemu bitno, primjerice u igri i sportu, koristi se ovom neiscrpnom energijom koju ima u sebi.

Impulzivnost– često započinjanje sa zadanim zadacima i aktivnostima prije nego su se dale upute i pravila, brzopleto rješavanje koje dovodi do nastanka nepotrebnih pogrešaka. Zbog brzopletosti, djeca s ADHD-om na upite često ne odgovaraju točno ili odgovaraju nerazumljivo i nejasno. Također, zbog nestrpljivosti često imaju poteškoća sa čekanjem u redovima.

  1. Kada i kako se dijagnosticira? Koja je razlika između obične pojačane aktivnosti djeteta, smanjene koncentracije i pažnje te poremećaja koji se dijagnosticira.

Dijagnozu je teško postaviti prije čevrte ili pete godine života jer, osim što je uobičajeno ponašanje mlađe djece varijabilnije, postavlja im se i manje zahtjeva koji zahtjevaju održavanje pažnje i kontrolu ponašanja. Dijagnoza se najčešće postavlja polaskom djeteta u školu ili prelaskom u peti razred osnovne škole jer su u tim periodima kognitivni, emocionali i socijalni zahtjevi za prilagdbom kod djece najveći. Razlika između pojačane aktivnosti djeteta, smanjene koncentracije i pažnje te pravog poremećaja je u dugotrajnosti i intenzitetu simptoma. Da bi se postavila dijagnoza ADHD-a, potrebno je da se jedan od 3 oblika ovog poremećaja prema postavljenim kriterijima procjene javlja u proteklih 6 mjeseci u najmanje dvjema sredinama, npr. vrtić, obitelj, škola. Sama dijagnostika provodi se timski, u njoj po potrebi sudjeluju edukacijsko-rehabilitacijski stručnjak-rehabilitator, logoped, dječji psihijatar, psiholog, liječnik pedijatar i neuropedijatar.

  1. Jesu li sva djeca s ADHD-om jednaka? Po čemu se razlikuju?

ADHD se može javiti u 3 različita tipa – kombinirani, predominantno nepažljivi te predominantno hiperaktivno-impulzivni tip.

Sami nazivi ovih tipova ADHD-a nam mogu diferencirati simptomatologiju. Kod predominantno nepažljivog tipa izostaju simptomi hiperaktivnosti i impulzivnosti, a pojavljuje se prvenstveno nepažnja. Ujedno je to tip poremećaja koji je se češće javlja kod djevojčica. Kod hiperaktivno-impulzivnog tipa pojavljuju se simptomi hiperaktivnosti i impulzivnosti, a izostaju simptomi nepažnje. Kombinirani tip je općenito gledano najčešći tip ADHD-a, a kombinira sve 3 vrste simptoma – nepažnju, hiperaktivnost i impulzivnost.

  1. Koje su specifičnosti ponašanja djece, a koje adolescenata s ADHD-om?

Razlika između djece i mladih/adolescenata s ADHD-om također se najviše ističe u simptomatologiji. Kako dijete odrasta, tako se simptomi poremećaja koji su „vidljivi na van“, poput hiperaktivnosti, smanjuju s obzirom da dijete postaje sve više svijesno sebe, svog ponašanja i utjecaja tog ponašanja na okolinu. U takvim okolnostima, može više pozornosti posvetiti samoregulaciji ponašanja, usmjerenom pridavanju pažnje i slično.

Odrastanjem dijete stekne različite mehanizme kompenzacije deficita koji se javljaju kod ADHD-a. Tako će, primjerice, dijete naučiti koja mnemotehnika ili koji način učenja mu najviše pomaže kada se priprema za ispit, kako održati pažnju na određenom zadatku, naučiti i koliko mu je vremena otprilike potrebno za određeno gradivo pa bolje može organizirati svoje vrijeme za učenje, igru, slobodne aktivnosti i tako dalje.

S druge pak strane, kako se neki bihevioralni simptomi smanjuju, tako je moguće da se u adolescentnom razdoblju povećaju psihološki simptomi. Kao i kod adolescenata urednog razvoja, i adolescenti s ADHD-om se susreću s „teenagerskim krizama“. Osnovna razlika je u tome što je znanstvenim istraživanjima potvrđeno kako su adolescenti s ADHD-om češće uključeni u vršnjačko nasilje, bilo kao nasilnici ili kao žrtve. Često nailaze na odbacivanje od strane vršnjaka, što u tom periodu odrastanja može biti faktor rizika za razvoj poremećaja raspoloženja ili pak depresivnog poremećaja. Znamo kako u adolescentnom razdoblju mlada osoba počinje stvarati određene stavove, preispituje sebe, gradi samopouzdanje i samosvijest. Problem leži u tome što se adolescenti često uspoređuju s vršnjacima, priključuju se grupama s kojima dijele isti ukus za glazbu/odijevanje i slično. Adolescent s ADHD-om će zbog loše razvijenih socijalnih vještina, u čijoj podlozi zapravo leži nedovoljna razvijenost izvršnih funkcija u mozgu, teže će pronaći takvu grupu ljudi kojoj će pripadati te se stoga može početi osjećati usamljeno, neprihvaćeno i manje vrijedno.

  1. S kojim problemima se susreću djeca i mladi kojima je dijagnosticiran poremećaj, a s kojima njihovi roditelji i obitelj?

Najveći problemi zapravo postoje prije nego se sam poremećaj dijagnosticira.

Najprije, roditelji kod kuće primijete da je dijete neobično nemirno, da je njegova pažnja raspršena. Zatim, upisom u vrtić često od odgajatelja čuju kako dijete ima neprilagođeno ponašanje te da je ‘živahnije’ od ostale djece, da teško sudjeluje u vrtićkim akrivnostima te se roditelju predlaže da nešto poduzme po tom pitanju.

S obzirom da se sam poremećaj ne može dijagnosticirati prije polaska u školu, roditelji se u toj vrtićoj dobi sami snalaze kako znaju i umiju s ponašanjem djeteta, čestim prigovorima u vrtiću, prigovorima od najbliže rodbine i slično.

Polaskom djeteta u osnovnu školu, a na poticaj školskog psihologa ili pedagoga, rijeđe edukacijskog rehabilitatora (budući da jako malo redovnih škola u Hrvatskoj zapošljava stručnjaka tog profila), dijete se upućuje na procjenu te se postavlja dijagnoza.

Roditelj u tom trenutku napokon sazna ‘na čemu je’ i može početi razmišljati o mogućim terapijama. Djetetovi ponašajni, odnosno bihevioralni, simptomi predstavljat će problem i izazivati stigmatizaciju i nakon postavljene dijagnoze. Savladavanje školskog gradiva, koje je danas sve opširnije i opširnije, neprilagođavanje nastavnih programa i materijala, nemogućnost osiguravanja asistenta ili pomoći u učenju, odbacivanje od strane vršnjaka, nerazumijevanje od strane učitelja pa i najbliže rodbine… Sve su to veliki izazovi s kojima se nose djeca s ADHD-om i njihovi roditelji.

Čitava skupina kompleksnih, dinamičnih procesa koji dovode do neugodnih psiholoških i fizioloških reakcija, nastaju kroz pokušaj prilagodbe roditelja na stvarne i doživljene zahtjeve roditeljstva, a odražavaju se na kvalitetu odnosa roditelja s djetetom.

Socijalna percepcija djece s ADHD-om gotovo je isključivo utemeljena na manifestiranom ponašanju djeteta i pripisanoj uzročnosti koja se uglavnom temelji na uvjerenjima o lošem roditeljskom odgoju, odnosno uvjerenju o djetetovoj mogućnosti kontroliranja svojeg ponašanja, ako bi se više potrudilo. Stoga ne iznenađuje stalno suočavanje roditelja ove djece s teretom osobitog izazova u odgoju, ali i vlastitim emocionalnim opterećenjem – frustracijom, iscrpljenošću, depresijom, osjećajem krivnje i samoprijekora, trajnom zabrinutošću za budućnost djeteta, obiteljskim nerazumijevanjem i međupartnerskim sukobima, te manjkom podrške od strane stručnjaka, obitelji ili zajednice. Ono što također u obitelji stvara problem jest djetetova stalna potreba za pomoći pri obavljanju domaćih zadaća. Do tog problema dolazi jer roditelji od djeteta očekuju određenu razinu samostalnosti koju dijete jednostavno ne može ostvariti. Djetetu s ADHD-om potrebno je stalno, iznova, vraćati pažnju i poticati ga da završi započeti zadatak. Kako dijete s ADHD-om, tako i njegovi roditelji s vremenom doživljavaju pad samopoštovanja.

  1. Jesi li se susrela s nekim predrasudama prema takvoj djeci ili pak roditeljima koji prema mišljenju nekih ‘samo ne znaju disciplinirati svoje dijete’? Kako tome izaći na kraj? Imaš li neki savjet za roditelje kako da odgovore tim zgražajućim roditeljima?

Često sam se u svom radu susrela upravo s takvim situacijama o kojima roditelji izvještavaju. Najteža spoznaja je da često takve komentare dobivaju od najuže obitelji – baka, djedova, braće i sestara, ponekad i samog partnera koji odbija prihvatiti da dijete ima ADHD. U takvim situacijama je iznimno teško naći zajednički jezik, budući da osoba koja na taj način percipira dijete s ADHD-om – kao neodgojeno, nedisciplinirano, zločesto – ne da sebi dokazati niti si želi priznati da se radi o medicinskom problemu. Često kada roditelji pokušaju objasniti da se zaista radi o razvojnom poremećaju, sugovornik odgovara kako je to samo izmišljotina kojom se pokušavaju opravdati nedostatak brige i discipline.

Roditeljima savjetujem da je u tim prilikama najlošija opcija svađa ili pokušaj dokazivanja činjenica. Kako bi smanjili svoj stres koji je već sad na visokoj razini, za roditelje bi bilo poželjno da izbjegavaju te ljude ili takve rasprave. No, razrednicu ili profesore svog djeteta je teško izbjeći, budući da svakodnevno rade s vašim djetetom, rekli bi roditelji.

Važnost komunikacije učitelja i obitelji djeteta s ADHD-om je presudna i stoga ju treba održati zdravom i redovitom. Članovi djetetove obitelji mogu dati učiteljima informacije, podatke, ali i strategije koje koriste kod kuće, a mogle bi učitelju pomoći u radu s djetetom. Što je bolja komunikacija između roditelja i učitelja, biti će veće razumijevanje i uspješnost u ostvarivanju zajedničkih ciljeva. Ukoliko postoji dobar odnos učitelja i roditelja, obje će strane biti upućene u djetetovo ponašanje, kako u pozitivne strane, tako i u probleme na kojima će zajednički raditi i moći naučiti jedni od drugih.

  1. Čula sam da provodiš radionice za roditelje djece s ADHD-om! Kako to izgleda, o čemu se radi?

Tako je! Evo već 2 godine kontinuirano provodim radionice za roditelje djece s ADHD-om. Svoj rad započela sam u Udruzi „MOJA“ iz Koprivnice, što mi je na određeni način dalo i vjetar u leđa i veliko iskustvo, budući da sam tada prvi puta u kontinuitetu kroz 2 mjeseca radila s roditeljima. Svoj rad nastavila sam u udruzi „Buđenje“ u Zagrebu. Održavam i radionice/seminare za stručne osobe koje se u okviru predškolskog, osnovnoškolskog i srednješkolskog odgoja i obrazovanja susreću s djecom s ADHD-om i pridruženim teškoćama učenja – disleksijom, disgrafijom i diskalkulijom.

Intervencija koju provodim s roditeljima jest zapravo skup od 8 radionica namijenjenih podizanju roditeljskih kompetencija za suočavanje sa svakodnevnim situacijama s kojima se susreću u odgoju djeteta s ADHD-om. Roditelji na radionicama uče o aktivnom slušanju i asertivnoj komunikaciji, kontroli stresa, prepoznavanju darovitosti kod djeteta, kako olakšati djetetu učenje, stilovima roditeljstva, na koji način produktivno rješavati probleme u školi, kako pričati s učiteljima, uče i o pravima koja mogu ostvariti s obzirom na djetetovu dijagnozu…

Najvažnije od svega je da kroz intervenciju roditelji steknu osjećaj povjerenja u mene kao voditelja radionice, u ostale roditelje koji čine grupu, da se podigne opće znanje o ADHD-u, a time i shvaćanje uzroka i posljedica određenih ponašanja i djeteta, ali i samog roditelja, te podizanje samopouzdanja i osjećaja sigurnosti.

  1. Možeš li nam reći nešto o udruzi Buđenje ili nekom drugom mjestu na kojem roditelji i djeca mogu pronaći pomoć?

Udruga Buđenje je neprofitna organizacija koja je osnovana 2004. godina, a započela je s radom u ožujku 2005. godine kada je Marko Ferek, predsjednik udruge, održao svoje prvo predavanje. Do sada, više od 1300 ljudi je postalo članom udruge. Udruga također surađuje i sa srodnim organizacijama u inozemstvu te je i član organizacije ADHD Europe. Neke od aktivnosti udruge su: organiziranje obavijesnih i obrazovnih seminara radi upoznavanja roditelja, učitelja i ostalih stručnjaka koji se bave odgojem i obrazovanjem djece s različitim terapijskim postupcima u području problematike ADHD-a; organiziranje kreativnih radionica za djecu i odrasle članove udruge; poticanje istraživanja na području prevencije, dijagnostike i rehabilitacije osoba s ADHD-om, poticanje i organiziranje izdavačke djelatnosti u svezi ADHD-a; razvijanje i jačanje suradnje sa srodnim organizacijama u Hrvatskoj i izvan nje.

Prvi ciklus mojih radionica za roditelje u udruzi „Buđenje“ započeo je ovog vikenda, 27.4.2019.. Nadam se da ćemo nakon što prvi ciklus završi, započeti novi ciklus kako bismo pomogli ostalim zainteresiranim roditeljima. Ovakav tip radionica, namijenjenih roditeljima, trenutno se u cijeloj Hrvatskoj provodi samo u Zagrebu, u udruzi „Buđenje“, pod mojim vodstvom i uz svesrdnu podršku predsjednika udruge.

U cilju decentralizacije i mogućnosti primanja adekvatne podrške i u drugim dijelovima Hrvatske, otvorena sam za pozive udruga, centara, vrtića, škola ili bilo koje druge ustanove koja je zainteresirana za ovakav tip intervencije ili želi da se provodi kod njih. Cilj mi je pomoći što većem broju roditelja i djece i stručnjaka odgajatelja, nastavnika itd.

  1. Jesam li još nešto propustila pitati, a misliš da je važno reći? 😊

Voljela bih naglasiti kako je potrebno i dalje podizati svijest o ADHD-u u našem društvu, s obzirom da adekvatna podrška u odgojno-obrazovnom sustavu i dalje ne postoji. Također, velik broj roditelja izvještava kako nisu zadovoljni podrškom koju dobivaju u zdravstvenom i socijalnom sustavu kada je riječ o ADHD-u. Pri tome se misli na pravovremeno educiranje roditelja o tome kako se lakše nositi s izazovima odgoja djeteta s ADHD-om i pravima koja mogu ostvariti. Vrlo je mali broj ovakvih edukacija kakva se trenutno provodi u udruzi „Buđenje“. Zato bih ovim putem željela apelirati na sve odgovorne institucije, da više napora ulože u istinsko izjednačavanje mogućnosti za svu djecu i pripreme adekvatne uvjete za inkluziju djece s teškoćama u razvoju u redovne škole i vrtiće. Inkluzija kao takva nema smisla ako se ne provodi u unaprijed određenim i kvalitetno postavljenim uvjetima.

Naša djeca su naša budućnost. Želimo li da nam budućnost bude svijetla, trebamo se za to svi zajedno potruditi i dati sve od sebe pri pružanju najboljih mogućnosti naraštajima koji odrastaju i koji tek dolaze!

Iva Sambolek, mag.paed.soc.

Nekoliko informacija o Ozani Mikulić:

‘Dolazim iz malog mjesta na sjeverozapadu Hrvatske, Legrada.

Nakon završene Opće gimnazije „Fran Galović Koprivnica“, počela sam svoj studij na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. Završetkom preddiplomskog studija, upisala sam diplomski studij na smjeru Motorički poremećaji, kronične bolesti, art-ekspresivne terapije i sofrologija.

Znanstveno područje kojim sam se kroz godine studija najviše bavila jest ADHD. Nakon završenog preddiplomskog studija, izradila sam intervenciju za roditelje djece s ADHD-om. Ta je intervencija ujedno i tema mog diplomskog rada. U radu s roditeljima doživljavam osobiti osjećaj zadovoljstva i ispunjenja, stoga planiram nastaviti unaprijeđivati ovakve i slične intervencije te ih provoditi na poziv diljem Hrvatske, a možda i u inozemstvu.

U slobodno vrijeme bavim se vatrogastvom, streljaštvom, folklorom i fitnessom. Većinu hobija sam, doduše, zanemarila zbog akademskih obaveza, ali veselim se povratku svim tim aktivnostima nakon završetka studija.

 

 

Oglas

Komentiraj

komentari

1 komentar

  1. MKsOrb.Com

    […]always a significant fan of linking to bloggers that I really like but do not get a good deal of link appreciate from[…]