Kako je Grinch vratio Božić

Nekima su Badnjak i Božić najsretniji dani u godini. Recimo meni. Obožavam zimu, lampice, miris kuhanog vina, taj osjećaj zajedništva i blagdanske topline, bacanje sitniša uličnim sviračima i ostalim zabavljačima. Nekima su Badnjak i Božić najtužniji dani u godini. Onima koji nemaju novaca da obilaze shopping centre i bezumno troše pare na preskupe poklone. Onima koji nemaju ništa. Njima Božić u stvari i dalje ima ono pravo, iskonsko značenje, jer samo u te dane možda osjete nečiju milostinju ili dobrotu. Ljudi su sasvim izgubili osjećaj za skromnost i poniznost, zaboravili su pravi smisao Božića. Skromnost u nepotrebnom trošenju, poniznost da pomognu onome tko nema. Mnogi roditelji razmišljaju hoće li imati išta staviti djetetu pod jelku. Hoće li imati jelku. Mnogi razmišljaju hoće li im imati štogod uopće dati za jesti. Bio Badnjak, Božić ili sasvim običan dan. Nisam ni ja jedna od onih koja će djetetu staviti jabuku i orahe pod bor, no sigurno neću potrošiti više od 50kn za svako dijete. Božić je blagdan mira i obitelji. Nije blagdan rasipništva i 1556448 lampica u dvorištu. Božić je vrijeme empatije za drugo biće, vrijeme topline, vrijeme kada bi trebali okupiti obitelj i sa njima podijeliti obrok, zagrljaj, razgovor i međusobnu utjehu od svakodnevnih problema. Radije ću podijeliti s drugima, nego prežderano predisavati kilu francuske salate, po’ kila odojka i četvrt tacne kolača. Eto, takva sam. Zaista.

Možda zato jer poznam previše ovih koji razmišljaju što će djeci dati jesti i uopće ne razmišljaju kakvu će imati jelku i koje poklone pod njima. Znam da je prosječnom građaninu ove zemlje teško shvatiti da takvi ljudi postoje, jer živimo “lagano” iznad svojih mogućnosti. Ne želimo ni pomisliti da nam dijete neće dobiti što je poželjelo. No kada sam ovih dana pročitala želje djece koji su štićenici udruge u kojoj volontiram, srce mi se stegnulo na veličinu graška i obećala sam samoj sebi već ne znam koji puta, da će moje dijete naučiti biti skromno i sretno sa sitnicama.

Jedna sedmogodišnja djevojčica koja trenira ragbi u školi, poželjela je plastičnu bocu za vodu. Samo njenu. Da ne mora dijeliti sa dvije sestre. Znate onu koju imaju biciklisti, trkači, nogometaši. U sportskim trgovinama košta otprilike dvadesetak kuna.

Jedna petogodišnjakinja je poželjela posteljinu na cvjetiće. Ne onu za odrasle bezveznu, nego neku šarenu sa cvjetićima. Nije poželjela Frozen posteljinu, jer taj film nikada nije gledala. Njena obitelj nema TV. Iz istog razloga nije poželjela ni posteljinu sa Violetom.

Jedan šestogodišnjak je poželio Lego Ninjago, no napisao je djedici da zna da to puno košta, pa ako nema toliko novaca, da mu onda radije donese čokoladu, kako bi imao za poklone za svu djecu svijeta.

Jedna petogodišnjakinja je poželjela lak za nokte.

Svatko tko ovo čita, mogao bi baš sad otići u trgovinu i svoj ovoj djeci kupiti poklone. Lak – 15kn. Čokolada – 5kn. Boca za vodu – 20kn. Posteljina 70kn. Sve zajedno 110kn. Koliko će koštati poklon za vaše dijete? Samo bi da promislite o tome.

Da se razumijemo. Zaboli me kifla što ćete vi djetetu staviti pod bor. No boli me ako nećete pomoći i roditeljima ovakve dječice da i njihova djeca osjete duh Božića. I to na način na koji su poželjela. Ovim sitnicama. Jer oni drugačije ne znaju. Poštivajući njihovu skromnost.  I zato, nemojte s gađenjem ili prijezirom gledati one koji mole. Većina ih moli jer zaista nema. Manjina ih moli jer iza njih stoji mašinerija koja grabi pare. I to ide njima na dušu. Ne vama. Nećete propasti ni vi, ni svijet ako vaših 10 kn ode u prave ruke, pa niti ako ih potroši neki gad. Božić dolazi. I sve što vam u stvari želim reći jest.  Od pomaganja drugome, nitko nikada nije postao siromašan. Čak štoviše. Oplemenilo ga je, ispunilo ljubavlju i srećom. Ako ste do sada uvijek bili Grinch, molim vas da ovaj Božić budete Grinch koji je nekome vratio Božić. Nekada je dovoljan samo jedan poziv osobi na koju ste ljuti, zagrljaj nekome tko je tužan, šalica tople kave beskućniku na cesti, oglobana kost gladnom psiću. Pokloni uopće ne trebaju biti materijalni. Vjerujte mi.

Tihana Kunštek

Oglas

Komentiraj

komentari