Sanela Dropulić: „Inicijativu uvođenja fleksibilnog radnog vremena pozdravlja većina poslodavaca, međutim rijetki su oni koji tu istu inicijativu sprovode u praksi“

Persil

Fleksibilno radno vrijeme priželjkuje gotovo svaki zaposlenik, a pogotovo zaposlene majke ili zaposleni očevi, na žalost u Hrvatskoj rijetko koji poslodavac pruža mogućnost fleksibilizacije radnog vremena za svoje zaposlenike. O inicijativi fleksibilizacije radnog vremena i njenim koristima razgovarali smo sa samozaposlenom poduzetnicom i osnivačicom Virtualnog ženskog poduzetničkog centra, Sanelom Dropulić koja je i pokrenula to pitanje potaknuta osobnim iskustvom i potrebom uvođenja takve inicijative.

sanelad2Koje okolnosti su Vas potaknule na pokretanje inicijative uvođenja fleksibilnog radnog vremena za zaposlene majke?

Za vrijeme dok sam radila kao savjetnica uprave unutar jednog sustava Hrvatskih željeznica, imali smo obvezu da se prije svakog izlaska iz tvrtke moramo javiti, ja konkretno svom nadređenom, odsnosno predsjedniku uprave. Za vrijeme radnog vremena, nazvala me je gospođa koja je čuvala moje dijete te mi saopćila kako je moja najmlađa kćer pala niz stepenice i da je hitno treba odvesti kod liječnika. Nisam mogla dobiti predsjedinka uprave niti na mail, niti na mobitel, a nisam smjela izići iz tvrtke bez njegovog potpisa. Odlučila sam na vlastitu odgovornost, pod strahom od disciplinske mjere izići, tajnici sam rekla da ću poslije razjasniti okolnosti zašto zam otišla bez odobrenja svog nadređenog budući da je on tada bio na jednom značajnom sastanku i nije se mogao javiti. Nakon proživljenog stresa, zbog straha što mi se dogodilo djetetu, nemogućnosti dobivanja odobrenja za odlazak, zbog potencijalne opasnosti da izgubim posao jer nisam ispoštovala proceduru, rodila mi se ideja da bi žene puno manje doživljavale stres na poslu kada bi se mogle u svakom trenutku posvetiti svom djetetu bez da moraju tražiti dopuštenja te svoj izostanak nadoknaditi poslodavcu bilo prije uobičajenog dolaska na radno mjesto, bilo vikendima, bilo da je to duljim ostankom na radnom mjestu kako se to već prakticira u zemljama Europske Unije.

Kakvo je stanje u Hrvatskoj po pitanju fleksibilnog radnog vremena?

Fleksibilno radno vrijeme je pogotovo za zaposlene roditelje, ne samo majke već i očeve instrument koji u zadnjih 20 godina prepoznaju mnoge zemlje članice Europske Unije uključujući i naše susjede Slovence, ali u Hrvatskoj na žalost to nikad nije zaživjelo i u biti je predmetom individualnog dogovora zaposlenice majke ili oca sa poslodavcem. Vrlo često inozemne kompanije koje imaju takvo pravilo u svojim matičnim državama, kada dođu u Hrvatsku ne poštuju to isto pravilo fleksibilnog radnog vremena što je zapanjujuće loše jer ponašaju se na jedan tolerantan način u svojim državama primjerice u Njemačkoj ili Francuskoj, a kad dođu u Hrvastku, onda prakticiraju radno vrijeme strogo od 8 do 16 sati. Da bi u stvari vidjela kakvo je stanje na tržištu, ja sam provela istraživanje u kojem je bilo uključeno oko šest stotina zaposlenih majki diljem Hrvatske i provjerila sam kakvi su njihovi uvjeti rada kada su u pitanju obiteljske obaveze prije svega obaveze vezane uz djecu. Došla sam do vrlo loše spoznaje da je majkama lakše dobiti izlazak s posla ako idu primjerice na sahranu, nego ako idu bolesnom djetetu u vrtić ili slično. Čak, štoviše, jedna trećina ispitanih majki je bila primorana lagati svojim poslodavcima jer kada bi rekle da idu djetetu, poslodavac to nije gledao s odobravanjem čak je i prodikovao misleći da će koristiti dulje bolovanje. Stoga su majke često lagale da idu na sahrane, izvaditi nekakvu dokumentaciju i slično. To ukazuje na jedan veliki strah poslodavca koji je uvjeren da kod zaposlenih majki dolazi do mješanja obiteljskih obaveza sa profesionalnim i majke se u velikom dijelu kod poslodavaca boje za svoje radno mjesto, boje se kako će ih doživjeti i iz tog razloga ne mogu se istinski posvetiti svom poslu.

Koje konkretne koristi bi poslodavac imao uvođenjem ove inicijative?

Istraživanje koje je proveo jedan odjel Ujedninjenih naroda pokazuje da fleksibilno radno vrijeme kod zaposlenih roditelja, pogotovo majki, jer one većinski skrbe o djeci, donosi veću produktivnost zaposlenih majki. Majka je odanija poslodavcu, majka je privrženija svom radnom zadatku, svjesna je da s lakoćom može otići s radnog mjesta ako privatne prilike to budu zahtjevale, ali isto tako taj radni zadatak nikad neće ostaviti neispunjenim kao što bi ga ostavila u normalnim radnim uvjetima jer zna da će izgubiti povjerenje poslodavca ukoliko ispunjava svoje obiteljske potrebe ako s druge strane njen posao trpi. Tako poslodavac ima višestruke prednosti fleksibilnog radnog vremena za zaposlene roditelje u odnosu na ono standardno od 8 do 16 ili od 9 do 17, sa pravom izlaska pol sata na pauzu. Mi smo svi svjesni da se uvode novi radni trendovi, na primjer sve više ljudi radi kao home office, znači od kuće, sve više ljudi radi noću jer im tako paše po bioritmu. Ja osobno kao poslodavac ne gledam kada će moj djelatnik doći, niti da li je u uredu ili kod kuće. Više mi znači da zadatak za koji je zadužen ispuni, a kako i kada će on njega ispuniti to mi je manje značajno ukoliko ga ispuni u dogovorenom roku. I moram priznat da svi moji djelatnici, suradnici, partneri, apsolutno upravo ispunjavaju taj čimbenik i do sada nije bilo nikakvih problema, a najbitnije od svega svi smo zadovoljni u tom procesu.

Da li je inicijativa barem zaživjela u Hrvatskoj?

Ja sam vrlo intenzivno krenula s tom inicijativom prije 2 godine i moram priznat da su me mnogi mediji poduprli. Bila sam i u nekoliko navrata pozvana u Sabor na razgovor o istome. I onda je jednostavno jedna vrlo blijeda isprika sve to zatomila referirajući se na recesiju i da u recesiji poslodavci ne mogu razmišljati o fleksibilizaciji radnog vremena dok s druge strane razmišljaju kako će preživjeti. U stvari to samo pokazuje kako mnogi poslodavci u javnom i realnom sektoru ne shvaćaju da je fleskibilizacija radnog vremena jedan od načina kako uspješno poslovati i doći do, ne samo plodova rada, nego i do zadovoljnog djelatnika jer ako vam djelatnik nije zadovoljan, a dobar je, otići će od vas i potražiti bolje radne uvjete. Iz istog razloga sam dobrim dijelom i ja otišla od svog poslodavca, jer također nisu imali sluha za fleksibilizaciju radnog vremena, a kao majka četvero djece, smatrala sam da si u ovim godinama mogu priuštiti jedan balans između poslovnih i privatnih obaveza. Stoga sam otišla u vlastito poduzetništvo i moram priznati da ja ustajem ujutro u pet i radim intenzivno do 8 sati dok moja djeca spavaju, da bih ih onda nahranila, odvela u vrtić, školu, a već u deset ponovno startam sa svojim poslom, što recimo kod nekog poslodavca ne bih mogla. Ja sam za svoju djecu za svaku školsku priredbu nazočna, mogu ih odvesti kod zubara ili liječnika bez straha hoću li ja moći tada izaći s posla, ali isto tako svo vrijeme koje izgubim s posla zbog privatnih obaveza ja odradim navečer, popodne, ponekad posao odnesem i kući. Poanta je da se sve bude riješeno upravo onako kako se i očekuje.

Što bi trebalo napraviti da ta inicijativa zaživi?

Pa u svakom slučaju medijska potpora, poput Vaše je uvijek dobrodošla. Treba se ozbiljnije pozabaviti, uhvatiti se u koštac sa realnim i javnim sektorom koji na papiru propagira jedno, a u praksi drugo. Znači ja nisam srela poslodavca koji mi nije stisnuo ruku i rekao: “Odlično, fleksibilnost radnog vremena za zaposlene roditelje je fenomenalan projekt!”, ali isto tako nisam srela ni poslodavca koji je rekao da bi to proveo kod sebe jer jednostavno se boji učinka iako je statistika apsolutno na strani ovog modela. Ponavljam, naši susjedi Slovenci, da ne idemo dalje po zemljama Europske Unije, to učinkovito provode. Očito da naši poslodavci u realnom i javnom sektoru ne shvaćaju da je zadovoljan djelatnik nešto najbolje što možete imati u poslovnom sustavu, a ovaj model donosi i zadovoljnog djelatnika i naravno zadovoljnog poslodavca jer će se rezultati vrlo brzo pokazati upravo u korist profitabilnosti rada.

Da li bi Vlada mogla utjecati na prihvaćanje ovog modela kod poslodavaca?

Pa, u biti Vlada ne može određivati poslodavcima što će raditi jer mi smo ipak tržišna ekonomija i tržište je to koje jedino diktira, ali Vlada može dati svoju preporuku, svoj naputak i pokazati najprije svojim primjerom i uvođenjem fleksibilizacije radnog vremena u ministarstva, agencije, institute, dati uputu lokalnim samoupravama da se ponašaju jednako kao i oni i da sama Vlada kao poslodavac primjeni fleksibilizaciju čime će dati do znaja i poslodavcima na realnom sektoru da je to model vrijedan potpore.

Postoji li neka državna istitucija koja to prakticira?

U mom istraživanju, ja sam pronašla da postoje institucije koje podrazumijevaju klizno radno vrijeme kod nas. To nije fleksibilizacija radnog vremena, ali postoji klizno radno vrijeme; znači ne morate striktno raditi od 8 do 16, možete doći od 7 do 15 sati, ali fleksibilno radno vrijeme kako ga provodi EU, znači mogućnost izlaska s posla po potrebi, povratak na posao također po potrebi i odrađivanje istoga u prekovremenim satima naši poslodavci ne poznaju izuzev nekih rijetkih najčešće u manjim sredinama naravno na realnom tržištu.

Što bi trebalo uvesti kako bi se samohranim i rastavljenim roditeljima bilo lakše nositi sa poslovnim i privatnim obavezama?

Moj prvi sudar s realnošću u kojoj sam bila jedno vrijeme samohrana majka bio je naravno kod mog poslodavca koji me je, iako sam imala djecu vrtićke dobi, znači ispod školske dobi, stavio da radim primjerice noćnu smjenu, odnosno da radim drugu smjenu koja je daleko iza ponoći završavala i gdje sam trebala biti dežurna vikendima i tako i u prvi mah kako se ja nisam snašla u takvim uvjetima sam doslovce plaćala jednu gospođu da mi čuva djecu preko vikenda dok nisam shvatila da mi pola mjesečnih prihoda odlazi na „tetu čuvalicu“ i da se postavlja pitanje zašto ja uopće radim. Ja sam pokušala svom poslodavcu u nekoliko navrata objasniti da ja imam pravo s obzirom na dob moje djece da ne radim takve smjene i on je pokazao veliko nerazumijevanje tako da sam ja morala ići vrlo daleko tražiti pomoć pučke pravobraniteljice gdje doista tek nakon pritiska institucija, meni je bilo odobreno da radim samo u prvoj smjeni što je u biti moje pravo, ali mi ga poslodavac nije htio osigurati. Ja vjerujem da se većina samohranih roditelja bez obzira je li riječ očevima ili pretežno majkama suočavaju sa sličnim problemom i da se moraju snalaziti kako znaju i umiju i da jednostavno tu nema prevelikih razlika u očima poslodavaca što je sasvim i očekivano jer on očekuje radnika, ne zanima ga naša obiteljska strana, ali opet smataram da zbog težine tih nekakvih obiteljskih okolnosti treba biti prije svega čovjek, a tek onda osoba koja je na tržištu rada.

Ana Mišić

Oglas

Komentiraj

komentari

Persil