U meni čuči genije, nikako da ustane

Zadnjih godina, sve češće i češće čitamo i slušamo o raznim poteškoćama s kojima se djeca susreću u svom školovanju. Od poremećaja pažnje, do hiperaktivnosti i poteškoća u pamćenju. Da li je to danas zaista postao samo neki trend, tražiti osobnog asistenta ili se danas samo puno više o tome priča? Što vi mislite? Znam koja je moja priča, pa ću vam je i ispričati.

Moj prvi sin je rođen 1995. Od prvog dana izraziti ljevak. Već u vrtićkoj dobi, odgajateljica mi je napomenula da njegovi crteži nisu kao crteži ostale djece. Sjećam se jednog Majčinog dana. Na panou ispred vrtićke sobe, osvanule su svačije mame. Neke nasmiješene, neke ljute, neke lijepe. Ja sam izgledala kao da me raznijela bomba. Ekstremiteti rasuti po cijelom papiru, tijelo bez glave, glava bez kose. Netko bi pomislio da možda dijete gleda previše nasilnih filmova, no on je mene prenio na papir, onako kako je tada najbolje znao. Ili možda kako me je na tom papiru vidio.

Kada je došlo vrijeme da prije škole krenemo učiti velika, štampana slova, shvatila sam da neka uopće ne razlikuje. Kao i da imamo poveći problem. Uskoro smo dobili termin kod jednog logopeda i krenuli u obradu. Najveći problem su nam bile razlike između B i D i K, R i L. U međuvremenu smo krenuli u školu. Logoped je rekao da misli da je dijete disleksičar, no za dobiti tu dijagnozu, dijete treba promatrati i raditi s njim najmanje 6 mjeseci.

U njegovim bilježnicama, brojke i slova su najčešće bili okrenuti naopačke.

Sjećam se koliko sam bila frustrirana činjenicom da koliko god ja sa njim radila, on ne pamti na koju stranu treba slovo ili broj biti okrenuto.

„Dušo, radimo ovo cijelu školsku godinu. Molim te objasni mi kako ne možeš zapamtiti kako se piše devet brojeva. Ajmo ovako. Ono što misliš da je ok, nije. Napiši obratno od onog što misliš da je ok. Može?“, prozborim u svom svojem očaju, na kraju prvog razreda osnovne škole.

Onaj godinu dana mlađi me pogleda i kaže: „Mama, nemoj se molim te ljutiti na njega. Gle! Broj 8 je napisao dobro!“

Da. I u svemu tome, čovjek nađe onaj trenutak za smijeh.

Do trećeg razreda dobili smo jednu dijagnozu – disgrafija. Tada su krenuli i problemi sa matematikom. On naprosto nije nikako shvaćao ulogu zagrade. Nakon par mjeseci imali smo još jednu dijagnozu – diskalkulija.

Naučiti pjesmicu napamet za nas je bila emisija Na rubu znanosti. Oboje smo sjedili za stolom nakon dva sata upornog ponavljanja jedne kitice pjesmice i plakali od jada.

Drugi dan mi je njegova divna logopedica pokušala objasniti na koji način funkcionira njegov mozak. Zašto ne pamti kitice, zašto preskače redove dok čita lektiru, zašto se ne sjeća na kraju tanke slikovnice, ono što je pročitao na početku.

Posjela ga je preko puta sebe i rekla mu: „Slušaj. Ja ću tebi sad pročitati samo jednu rečenicu, a ti ćeš mi je ponoviti. Može?“

„Naravno“, pogledao ju je sa smiješkom.

„Slušaj me pažljivo! Danas je u Zagrebu bila tako gusta magla, da ni jedan auto nije mogao izaći sa parkirališta. Jesi čuo?“, on potvrdno klimne glavom.

„Ponoviti ću ti još jednom. Danas je u Zagrebu bila tako gusta magla, da ni jedan auto nije mogao izaći sa parkirališta.“, ponovi ona i nadoda. „Hajde, sad ti!“

Sav ponosan, moje dijete zacvrkuće: „Vani je magla, auti ne voze!“

„Ali nisam ti tako rekla“, kaže ona.

„Pa jeste!“, snuždi se on.

„Vidite?“, pogleda me ona. „On pamti samo bitno. Za njega detalji ne postoje. Zato ne može zapamtiti kiticu, priču, ono što mu vi govorite. Vaše dijete je križni ljevak, ima disgrafiju, diskalkuliju i poremećaj pažnje. Nemate pojma u kakvom je kaosu njegov mozak!“

I tako smo dobili i dijagnozu ADD.

A onda je krenula najgora faza naše borbe. Faza: ja sam glup!

Naravno, tada niste mogli ni u snu imati individulani pristup učeniku, jer nije bilo osobnih asistenata, a dodatni problem su bili needucirani učitelji koji su mi na svakim informacijama objašnjavali koliko je moje dijete lijeno, zločesto i nemarno. Da su smjeli, vjerojatno bi rekli i da je glupo. Naravno, to se odrazilo na njemu. Postao je povučen, sve manje i manje pričljiv. Ocjene su bile sve lošije i lošije, a on se sve više povlačio u svoj svijet.

Stigla nam je i još jedna napokon potvrđena dijagnoza – disleksija.

Pa je onda stigao i pubertet. Nikada se nije mogao dokazati svojim dobrim učenjem, pa je krenuo izigravati „negativnog“ heroja, kako bi se svidio vršnjacima, kad već nije mogao nama odraslima. I tu kreću još gori problemi. Ponukan osobnim razmišljanjem „možda nisam pametan, ali sam zgodan i simpatičan“, krenule su prve tuče i laži. Tek onako da si bude nekome važan. Više mu nije bilo bitno da se svidi odraslima, želio se svidjeti vršnjacima.

Nikad nisam bila osoba koja zatvara oči pred problemima i ubrzo smo našli i način da jednom tjedno krene i psihologu. Situacija je eskalirala kad je krenuo u srednju školu, shvatio da nije obavezna i našao slabijeg od sebe da na njemu gradi simpatije kod „jače“ ekipe. Uz puno muke i truda, mi smo uspjeli iz njega ipak izvući ono dobro. Zahvaljujući genijalnoj razrednici, pedagogici i psihologici u Kukuljevićevoj. Srednju školu je završio kao jedan od tri najboljih u generaciji, išao je na međunarodno natjecanje u svojoj struci, engleski jezik govori bolje nego materinji. Genijalan je matematičar, mada je u osnovnoj školi dva puta išao na popravni baš iz tog predmeta. Njegov grafit krasi unutrašnjost njegove bivše škole, koji je napravio na zamolbu jednog profesora. Sve u svemu, nije ispao tako loše dijete. Mada sada već muškarac i dalje se bori sa nekim svojim unutarnjim demonima, no sada ipak razlikuje što je dobro, a što nije. Što je istina, a što laž. Što je sreća, a što nevolja.

I što sam u stvari htjela ovime reći. Htjela sam reći da ne brinete što je vaše dijete možda drugačije od drugih. Krenite sa njim raditi na svemu što ga najviše zanima. Krenite čim primjetite da nešto ne ide u dobrom smjeru. Pokažite mu gdje je najbolji, ne čekajte da on to sam otkriva. Djeca su u toj dobi jako zbunjena onime što im se događa. Nemojte si dijete, poput mene, dovesti u situaciju da misli da je glupo. Odupirite se svima koji misle drugačije, jer njegov život je u vašim rukama. Nemojte ga potratiti na dokazivanje, potrošite ga na ulaganje u svoje dijete. I da, borite se za individualan pristup i sve što možete dobiti, da mu olakšate. Jer u njima zaista čući mali genije. Pomozite mu da ustane.

I ja znam da sve ove dijagnoze nisu samo „novi svjetski trend“, jer nitko nikada za njih nije nikada prije čuo. Nisam ni ja. Do tada. A onda sam ih proživjela i preživjela. Budite uporni, strpljivi i hrabri, jer to je jedini način da im pomognete da lakše nađu sebe u sebi.

Tihana Kunštek

Komentiraj

komentari