Tri minute pješice do raja

Sjedim i razmišljam o čemu bi vam mogla ovaj tjedan pisati. O svim boleštinama koje su me u ovih 7 dana uspjele dohvatiti, streptokoknoj angini, aftama? O tome kako sam bila na koncertu Red Hot Chilli Peppersa u Beču. Nisam sigurna da bi bila pogođena tema. I onda se sjetim da ima nešto što bi se trebalo ticati svih nas. Nešto što nam je svima zajedničko. Bez obzira koju muziku volimo, kako se odijevamo, na koji način živimo, koju vjeru prakticiramo. To je svijet u kojem živimo. Zrak koji udišemo. Ljudi koje kroz život srećemo. To je nešto što nam se vraća onako kako i koliko dajemo. I kao i uvijek, pred ove blagdanske dane, netko će osjetiti potrebu da pomogne sirotom. Kao da siroti samo u blagdanske dane životare. Kao da im ne znači jednako vaše srce u travnju ili prosincu.

Lani. Proljeće je. Sister i ja šećemo centrom grada. Ilica je prepuna sunca, ljudi, djece, graje, veselja. Toplo proljetno sunce obasjava izloge, djeca ližu Vincekove sladolede, pune čokoladnog preljeva.

„Joj seka, hajmo i mi ubosti sladoled! Šta kažeš?“, upita me seka.

„Pa da znaš da bi mogle!“, odgovorim joj sa smješkom.

Koju minutu poslije i nas dvije smo se sasvim uklopile u ritam te naše prelijepe Ilice. Hodajući prema Frankopanskoj, u oko mi upadne sasvim ne pripadajući detalj u ovu proljetnu idilu. Starica sa ispruženom rukom i pogledom prema nebu. Kao da očekuje da snježno bijeli oblak sleti na njen dlan i otjera svaku patnju sa njenog naboranog lica. Nešto me snažno privuče starici i ja potegnem sestru za ruku, pa pređemo ulicu.

„Molim te Bože, tražim te samo komadić kruha i par kapi vode. Bože, ništa drugo ne trebam“, začujem tihu, toliko tihu i nježnu molitvu upućenu u nebo.

Pogledam gore, ugledam samo jedan jedini oblak na savršeno plavom nebu i pomislim kako Bog izgleda baš čačka uši vatenim štapićima. Prođemo pored nje, sestra me čvrsto primi za ruku.

„Da li je to ona upravo rekla da moli komad kruha i par kapi vode?“, upita me sablažnjeno.

„Da. Jest!“, odgovorim i ugledam u njenom oku suzu, koja se krene kotrljati niz njen prelijep obraz.

„Bože, moramo nešto učiniti!“, kaže ona histerično.

Minutu kasnije, stojimo u Dioni na ćošku Ilice i Frankopanske u redu. U košari mali, bijeli kruh, dvije paštete, čokolada i boca vode.

„Valjda će joj biti dosta“, kaže ona.

„Morati će joj biti dosta. Nemamo više ni kune. Sad mi je žao što smo išle na onaj sladoled“, promrmljam jadno.

„Da! I meni je prisjeo!“, nadoveže se ona.

Izađemo. Starica i dalje gleda u nebo, sada sa obje ispružene ruke. Možda je u tom trenu mislila da je Bog čuo njenu molitvu, ne znam. Njen pogled kada nas je ugledala ispred sebe sa onom štrucom kruha, je jedan od onih pogleda za koji profi fotografi dobivaju goleme novce od Reutersa ili New York Timesa. Da, ovo je bio pogled za Pulitzerovu nagradu godine. Mi nismo dobile novce, dobile smo taj pogled. Nismo ga fotografirale, ugravirao nam se u pamćenja. Oni takav pogled čekaju, mi smo ga dobile u jednom djeliću sekunde. Besplatno. Sa direktnim linkom u pogled duše jedne napaćene starice.

Ona je ostala u zagrljaju kruha, vode i paštete, sada klečeći i gledajući u nebo. Sestra i ja smo požurile prema tramvajskoj stanici. Nismo se okretale. Dovoljno je bilo i slušati je.

„Hvala ti Bože! O Bože, hvala ti! Hvala ti na anđelima! Hvala ti, o Bože što me vidiš!“, vikala je ona i ja ironično pomislim u tom trenu da je to hvala možda ipak mogla reći seki i meni. No eto, ona misli da nas je poslao Bog. I tko bi ga znao. Možda i jest. Da ga nije zazivala, mi je ne bi možda ni primijetile. Možda smo zaista bile tada tamo poslane. Čudni su navodno ti putevi Božji.

Jučer. Stojim na jednoj stanici u Novom Zagrebu i čekam tramvaj. Kasnim. Osjetim nečiji pogled na sebi.

„Oprostite gospođo, bavite li se vi nekakvim humanitarnim radom?“, začujem ženski glas i dignem pogled.

„Pa, malo. U slobodno vrijeme“, kažem simpatičnoj, starijoj gospođi, koja mi se odnekud učini poznatom. Odmah mi padne na pamet da sam jučer na radiu žicala pomoć za dosta obitelji koje želimo darivati ovaj Božić. Ali otkuda mi zna lice?

„Smijem li vas zagrliti?“, upita me draga starica.

„Molim?!“, pogledam je sa neskrivenim čuđenjem.

Ona ne sačeka moj odgovor i zagrli me toliko snažno da sam čula kako mi je krcnulo jedno rebro. Spontano prihvatim zagrljaj i zagrlim i ja nju. Ona se odmakne i ja ugledam iskru u njenim očima i prepoznam je tog trena.

„Niste me onaj dan nahranile. Nahranile ste moje dvoje unučadi. Ostali su i bez oca i bez majke. Imaju samo mene. Taj dan su nakon nekoliko mjeseci opet jeli čokoladu. I bili su nekoliko sati siti. I oprostite što vam nisam stigla ni reći hvala, no znam da anđelima to možete reći i kad ih ne vidite. I ne brinite, dobro smo. Dobili smo lijepi stančić na korištenje i dobri ljudi nam puno pomažu. Nismo gladni. Imamo sve. Znala sam da ću Vam jednoga dana imati priliku to reći. Bog mi je obećao!“, lagano zadihano izgovori i tutne mi mali medaljon svete Magdalene u ruke.

„Čuvajte ga uvijek blizu i ona će uvijek čuvati Vas!“, šapne mi tiho.

„Gospođo, nema potrebe. Radije bi da čuva Vas i unuke“, kažem joj tiho sa knedlom u grlu.

„Čuva on, nas, čuva. Eto, kako mi je poslao Vas. Vidite!“, nasmiješi se ona tim svojim posebnim očima.

„Znate, kažu da će svi ljudi u raj. Da pakao ne postoji. Kažu da Bog svu djecu voli jednako i svima sve oprašta“, kaže opet sasvim tiho i nastavi. „No nekima će sigurno trebati više, a nekima manje da se uspnu stepenicama raja. Za Vas sam sigurna da ste u ovom trenu samo tri minute pješice od tamo!“. I tada je došao moj tramvaj. I njene oči mi opet samo ostadu u srcu.

Sveta Magdalena je u mom novčaniku. Starica duboko u mom srcu. I što sam vam ja u stvari htjela reći sa ovom pričom. Htjela sam vam reći da dolaze blagdani. Svi ćemo se sada nad svima i svačime reskenjkati i raspekmeziti. Suludo ćemo potrošiti. Ubacivati raznim udrugama novčiće u škrabice, dobaciti koju kunicu prosjaku na cesti, kupiti nešto u humanitarne svrhe. Jer dolaze dani davanja i darivanja. I osjećati ćemo se dobro. Učinili smo dobro djelo. Ako smo nešto i tokom godine ukakali, sad smo se sigurno iskupili.

No zašto to ne činimo stalno. Zašto svaki tjedan nekome ne odnesemo toplu juhu u termosici? Prođite ovaj tren Ilicom. Vidjeti ćete bar troje ljudi koji bi umrli za tanjur tople juhe. Imate li viška rukavica? Dajte toj starici jedne. Biti će joj toplije pružati ruke prema nebu. Razmišljate kakvu musaku bi napravili od ostataka sve mesine koja je ostala od blagdana. Napravite si musaku od kelja. Organizam će vam biti zahvalan. Višak mesa podijelite beskućnicima ispod Savkog mosta. Ionako će vam se vjerojatno danima povlačiti po hladnjaku ili vam pas neće moći od tolike mesine danima kakati. Tu zahvalnost morate sami vidjeti. Ne da se baš lako riječima opisati.

I mogla bi vam satima opisati, kako u tri laka koraka možete nekome uljepšati njegov svijet, no nema smisla. To se mora nekako spontano probuditi u nama. Nekome baš možda bude okidač ovaj moj tekst, a netko će pomisliti da je teško raditi i zaraditi i da ne treba sa drugima dijeliti.

Kako god, često me utješe one riječi drage starice da sam samo tri minute pješice do raja. Možda vam to ovog trena u životu nije bitno, no doći će dan kada će vam to biti najbitnije. Budite spremni!

Tihana Kunštek

Komentiraj

komentari