Dječja usta. Neprestani izvor izjava i zaključaka koji nas nerijetko nasmiju, ponekad dovedu u neugodnu situaciju, ali uglavnom uvijek ostanu tema za podijeliti sa drugima. No što kad je riječ o odraslima. Vjerujte i ovdje ima prostora i za smijeh i za ono drugo.
Kasno popodne. Vraćamo se sa posla. Moj suprug za volanom, kolega na mjestu suvozača, ja odozada kroz prozor gledam gradsku vrevu, ljude smrknutih lica, tramvaje koji jure prema svojim odredištima. Tada smo još vozili Alfu, a moj zakoniti je toliko volio taj auto, da je čak bio i redoviti član kluba Alfista. Često su se članovi znali naći na pivi i razmjenjivati iskustva sa tim talijanskim s_anjima, kako sam ja zvala naš primjerak Alfe. Često sam i ja u nedostatku pametnijeg posla znala s njima sjesti, no ne zbog automobila, već da u miru, bez ženskog kvocanja popijem kavu ili pivu. Jedan od zanimljivijih likova s tih druženja je svakako bio momak pod nadimkom Isus. Osim duge kose, nisam našla ikakvu poveznicu s tim biblijskim likom, no momak je zaista bio duhovit i simpatičan.
Stanemo. Na jednom od najvećih gradskih križanja, Savske i Slavonske. Pješaci stoje i čekaju zeleno. Krajičkom oka u toj masi, primjetim dečka na biciklu i učini mi se odnekud poznat.
„Hej ženo, je li ono Isus?“, upita moj zakoniti.
U tom trenu, pješacima se upali zeleno i oni krenu užurbano prelaziti dugačku zebru. Ne čekajući moj odgovor, zakoniti spusti staklo sa svoje strane, izbaci jednu ruku van, krene njome mahati i drekne: „Isuse, pomozi mi!“, pokušavajaću šalom, momku srenuti pažnju. Ovaj se ne okrene, za razliku od nekoliko ljudi na zebri koji ga pogledaju sa neskrivenim čuđenjem i zanimanjem.
„Isuse, ne pravi se da me ne čuješ!“, drekne on još jednom. No momak je na biciklu već dobrano odjurio i moj zakoniti ostane bez odgovora.
Pogledavši ljude koji su upravo prešli zebru, ugledam zabezeknute poglede sveprisutnih i kroz taj otvoreni prozor automobila začujem stariju ženicu kako mu viče: „Dobro je sine! Čuje on i vidi sve, samo moraš biti strpljiv.“
Jedan od onih trenutaka kada sam bila sigurna da neću preživjeti od smijeha. I dan danas, svaki puta kada prelazimo to raskršće, sjetimo se Isusa.
No djeca i njihovi biseri su mi uvijek nekako draži.
Moja sestra živi na moru. Tamo se udala i rodila prekrasnu djevojčicu. Moja nećakinja je jedno prekrasno petogodišnje bićence. Pametna, empatična, prelijepa u svakom pogledu.
Jedan dan, u nedostatku lijepog vremena za kupanje, odlučimo je zabaviti igrom asocijacije.
Tema: životinje. U tri riječi netko mora opisati životinju, a drugi pogađa.
„Ajde mama, reci ti meni tko je to! Bijeli je, velik i živi tamo na vrhu Zemlje gdje je jako hladno!“, ushićeno drekne.
„Hmmmmm, da vidimooooo. Sjeverni medo?“, pita moja sister.
„Da! Bravo mama!“, veselo zacikće ona.
„Sad sam ja! Sad sam ja! Sad ja asociram!“, kažem ja.
„Niki, tko je to. Živi na moru, malen je i jako tvrdolav!“, upitam veselo.
„Pa ja!!!“, odgovori ona kao ispaljeno iz topa.
Daklem, pobacale smo se po podu od smijeha, dok nas je ona zapanjeno gledala uz dodatni zaključak: „Pa stalno mi govorite da sam užasno tvrdoglava mamaaaaaa!“
Sutradan je svanuo topao i sunčan, pa smo krenule put plaže. Hodajući ulicom, sretnemo susjeda koji je uzaludno kurblom pokušavao upaliti valjda pedeset godina star skuter, usput psujući i udarajući ga rukom po sjedištu. U susret nam ide susjeda sa djevojčicom Nikinih godina. Malena mahne našoj Nikol, pogleda mamu i upita: „Mama, zašto susjed Siniša mora tući svoj motor da bi se upalio? Ti mi uvijek govoriš da batine nisu nikoga na ništa natjerale i da ništa ne rješavaju.“
Naravno, nasmijali smo se svi zvonko, mada kada sam mrvu kasnije ponovno provarila riječi male susjedice, imale su mi sasvim drugačiju težinu od običnog dječjeg bisera.
I za kraj jedan od neki dan. Čekam u predvorju Doma zdravlja krvne nalaze. Sjedim i posmatram ljude. Jedni su nestrpljivi pa cupkaju nožicama, drugi tipkaju po svojim mobitelima, treći gledaju u jednom smjeru i strpljivo čekaju. Preko puta mene sjedi baka sa unučicom.
„I Mija, kako je bilo prvi dan u školi“, pita baka.
„Ma super! Upoznali smo učiteljicu i baš je lijepa i mlada. Samo smo se zabavljali. Jedva čekam da počnemo čitati da svi vide da ja to već znam!“, uzbuđeno će malena.
„Vidiš baka, sad ću ti pokazati!“, nastavi ona.
„La-bo-ra-to-rij! Laboratorij! Si vidjela! A tako je dugačka riječ!“
„A što tamo piše?“, pita je baka, ugledavši riječ s kojom se malena vjerojatno još nije susrela, lagano je izazivajući.
„Ve-ne-ro-log! Venerolog! Evo baka, kad podigneš ovaj nalaz, možemo odmah do ovog doktora i pitati sve o tvojim venama!“, drekne na sav glas.
Ponekad nam je smiješno, ponekad nas dovedu u poprilično neugodnu situaciju, no apsolutno uvijek su nepresušna tema za podijeliti sa drugima. Zar ne?!
Tihana Kunštek
