Ratnik koji je spasio nečiji osmijeh

Persil

Pratim već duže vrijeme jednog, malog, hrabrog lava i njegovu borbu sa karcinomom. Fascinira me količina snage koju jedno maleno tjelešce ima u sebi. U čemu je stvar? Često se pitam. Mladost? Da li to daje toliku izdržljivost tako malenom tijelu? Glava? Misao? Ubija li nas svjesne svega, baš ta svjesnost? Ubijamo li sami sebe negativom, strahom? Da li se u nama na kraju bori duša ili tijelo? Nevjerojatan je taj osmijeh nakon svake nove terapije, nakon svakog sljedećeg zahvata. Kao da se baš ništa bitno nije dogodilo. Kao da je samo jednu stepenicu stariji i malo dalje od trenutka nastanka. Da, često razmišljam kako se to djeca puno jače bore od nas odraslih, a uopće nisu svjesni svog neprijatelja. Koliko dijete od godinu i pol može razumjeti da ga maligni tumor ždere iznutra? Ne, ne razumije. U tome možda i jest poanta. Ne razumiješ neprijatelja i on se izgubi puno lakše, jer je totalno zbunjen.

„Što sad? Pa nije ni shvatio da sam tu. Ima li smisla da ga uništavam. Neće ni znati da je trebao živjeti. Neće uopće shvatiti što mu se dogodilo!“, razmišlja tako jedan jako, jako zločesti tumor. I na kraju možda i zbog toga odustane. Tko bi ga znao. Nadam se da je tako. Bar kad su djeca u pitanju. Sasvim nevina, nježna, vesela, plaha. Ne vjerujem da postoji itko tko bi im želio patnju i bol. Pa čak ni netko kome nedostaju anđeli na nebu, znajući kolika je cijena patnje koja će ovdje ostati iza njih. Ne. Ne vjerujem čak ni da to može biti razlog.

Taj dan, na svom sam mobitelu ugledala Vlastino ime. Javim se.

“Draga, znaš one igračke i slatkiše koje sam skupila za onkologiju u našoj bolnici?”, upita me.

“Znam. Što s time?”, vratim pitanje.

“Pa, jel’ bi ti htjela to sa mnom sutra ujutro tamo odvesti, da ne idem baš sama?”, pita me Vlasta, sa neprikrivenim strahom u glasu.

“Naravno!”, odgovorim joj bez razmišljanja.

“Joj, baš ti hvala! Nekako ne bi baš sama.”, kaže ona.

Završim razgovor i odmah počnem razmišljati da li je pametno da sutra izlazim s posla pod izlikom da imam liječnički pregled, kako bi sa njom otišla na jedno mjesto, od kojeg vjerojatno svaka zdrava osoba zazire. No, prijatelji služe tome da gazite vlastite granice. I tako dođe sutra. Jutro je prolazilo prebrzo i koliko god se trudila da u sebi potisnem strah od onoga što ću vidjeti, strah je uvijek našao neku rupu iz koje je izlazio polako i sigurno. Lice sam skamenila, nisam željela da itko, a najmanje Vlasta vidi da se kolebam ili lomim. Kad smo se uparkirale u dvorište bolnice, obje smo se pogledale i duboko uzdahnule.

“Jesi dobro?”, upita me ona.

“Naravno!”, nasmiješim joj se. “Znaš da nema toga što ja ne mogu!”, namignem joj u znak ohrabrenja i mi izađemo na svjež jesenski zrak.

Taman napravim udarac vratima i dignem pogled i ugledam mladu mamu kako za ruku vodi dvogodišnjeg dječačića, prelijepe, ćelave glavice kroz dvorište bolnice, prema velikim staklenim vratima. Također, ugledam veliki, debeli rez preko te prelijepe malene glave. Stegne me u prsima i oči mi se stisnu. Automatski pomislim – ne, moraš biti jaka. Zbog njega, zbog njegove prelijepe, umorne majke, zbog Vlaste. Ubrzam korak.

Na vratima prijemne ambulante dječje onkologije nas je dočekala vesela, simpatična sestra. Srdačno nam je pružila ruku i uvela nas kroz uzak hodnik do ambulante. U hodniku klupe, na klupama djeca, majke, očevi, bake. Strah, bol, tuga, pokoji dječji glasić i osmijeh.

“Žao mi je, na odjel vas ne mogu uvesti zbog zaštite naših malih pacijenata, ali možemo sve ovdje u prijemnoj ambulanti riješiti.”, kaže nam sestra. Jasno. Dobili smo upute što djeca smiju jesti, dobili smo naputak što ne smiju. Vlasta je zaista ciljano sakupila i slatkiše i igračke, po njihovim željama. Druga sestra je pozvala mamu i djevojčicu u tek usplamsalom pubertetu u ambulantu, te počela gledati nalaze. Ostavile smo nekoliko kutija donacija u prijemnoj ambulanti, dobile zahvalnicu bolnice, te nas je sestra zamolila da se poslikamo sa njima. Mislim da je činjenica da nećemo ići na odjel i Vlasti i meni donijela veliku dozu olakšanja u srcu. Sebično, no istinito. Zagrlile smo se, a pridružile su nam se i mama i djevojka, te smo opalile jednu fotku, koju će sestre staviti na svoj pano, kako bi možda još nekoga potaknule na doniranje.

Došlo je vrijeme da krenemo nazad na posao. Opet isti hodnik, opet strah, bol, tuga, pokoji dječji glasić i osmijeh. U poluzamračenom hodniku uz sve to ugledam i patnju, nadu. Osjetim nemoć i shvatim da hvatam dah. Da, osjetim nemoć i pomislim kako li je tim roditeljima. Kako žive. Kako se bude. Spavaju li uopće od straha i brige. Od tuge i boli. Ne sjećam se da li sam ikada prije ili poslije osjetila toliku tugu u jednom tako dugačkom i uskom prostoru. Toliko nemoćnosti i toliko frustracije zbog te činjenice. Da li sam ikada vidjela dublje i tamnije oči, ali i ljepše osmijehe. I shvatim da moram popamtiti te male, ćelave glavice, njihove poglede pune nade i ljubavi, lica puna duha. I zapamtila sam ih. Mogu ih u svako doba dana vidjeti u svojim mislima. Uopće ne blijede.

Izađemo iz kruga bolnice.

“Dobro sam”, kaže Vlasta.

“Da, i ja. Jesam”, kažem ja.

Krenemo dalje, vozimo se par minuta. Stanemo na semaforu. Pogledam Vlastu, ona podigne pogled i istovremeno briznemo u snažan, eksplozivan plač. Ne sjećam se koliko su nam trubili, koliko puta su mi spomenuli mater i ostatak obitelji. Tamo smo mi stajale i ridale, ridale, ridale.

Par dana kasnije, gledam fotku iz onkološke ambulante na ekranu svog tableta. Vidjeh puno više nego taj dan tamo, u toj tamnoj ambulanti. Ugledam pogled koji pita hoće li doživjeti maturalno veče, hoće li osjetiti prvi poljubac, hoće li svojoj umornoj majci priuštiti najveću bol koju roditelj može iskusiti. Vidjeh krik strave na ustima njene majke, srce puno olupina, krhotina i komadića iskidanog života. Ugledam granicu ludila i stvarnosti, života i smrti. I često je gledam i često pomislim na njih. I sebično zaključujem da ne želim znati kako im je od tada koračao njihov životni put. Želim se nadati da je otplesala maturalni ples u predivnoj plavoj haljini, koja je sigurno istaknula tu dubinu njenih očiju.

Vratim se na svojeg malog lava, preletim objave, vidim da je dobro, da se bori. Ne, on ne odustaje. Bori se snažno, junački, punim srcem, a opet tako dječački lako. I u moru tih toliko tužnih i toliko snažnih fotografija, jedna mi oduzme dah. Majka stoji kraj prozora i gleda u daljinu. Možda moli, možda samo tiho pati ne želeći da on to vidi. A on, on je čekao osmijeh. Nije više želio vidjeti uplakana i zabrinuta lica. Jedino što je želio, to je bio osmijeh njegove majke. Gledao je u nju, ja ne znam koliko. Slika mi to ne može reći. Prebacim se na sljedeću sliku i vidim kako majka stoji iznad njega, široko nasmiješena lica. Možda je shvatila da ima najhrabrijeg ratnika na svijetu. Ne znam. Možda je čula samo riječ “mama”. Ne znam. Možda je shvatila da vrijeme prebrzo leti i da gledanje kroz prozor nije pravi odabir. Ne znam ni to. Ono šta znam je ono šta sam zaista vidjela. Vidjela sam ratnika koji je spasio jedan osmijeh. Naoružan cjevčicom u nosu i braunilom u veni. I istog trena pomislim: “Dušo, nisi spasio jedan. Ti si ratnik koji je mnogima spasio osmijeh. I oni koji misle da je Muhammad Ali najveći borac svih vremena, žive u veeeelikoj zabludi.”

Nasmiješim se, ugasim tablet i mirno zaklopim oči, znajući da će bitka ovog ratnika biti bolna i duga, no takvo srce će sigurno izvoljevati pobjedu svog života. Zato mirno spavaj mali ratniče, dobiveni rat je sasvim tu blizu.

Tihana Kunštek

Oglas

Komentiraj

komentari

Persil