Mravac il’ komarac

Gledam rublje koje sam upravo objesila. Pa kuda ode ovo vrijeme?! Naša mrva za dva tjedna slavi treći rođendan. Gledam te preslatke majice, čarapice, gaćice. Bože, kako vrijeme leti. A tako su mi živa još sva sjećanja dok se još koprcao u mojoj utrobi. Ti strahovi, želje, nadanja. Ti teški bolnički dani. Strepnja. Da, ovo mi je definitvno bila najduža trudnoća, mada je najkraće trajala.

Gledam i razmišljam kako vjerojatno više nikada neću imati priliku slagati takvu preslatku robicu u ormar. Osim možda unucima. Ako toliko poživim. Da, trudimo se uživati u svakom trenu sa njime. Posebice jer smo ga čekali toliko dugo i već smo poprilično “stari” roditelji. Dovoljno smo zreli da smo svjesni da ovaj osjećaj više sigurno nećemo doživjeti i šteta bi bilo baš svaki tren zasebno ne osjetiti.
U stvari sam u fazi kada jedva čekam da odradim smjenu i ugledam njegove vesele oči kako me pogledom traže na vratima vrtića. Kako jedva čekam osjetiti miris njegove kose, njegove ruke oko vrata. Kada mi je najbitnija stvar na svijetu da mu prije spavanja izljubim mekana stopala i kažem da ga beskrajno volim.

Da, vrijeme očajno brzo leti. I svaki dan nam je poseban. Svaki dan neka nova riječ, neki događaj, neka zgoda iz vrtića. Danas smo recimo bili na dječjem rođendanu. Došli su ti dani, kada se već slavi i sa ekipom iz vrtića. Gledam ga kako se druži, kako komunicira sa vršnjacima. Toliko su preslatki. Tako maleni, a opet toliko puno znaju. Tako su istovremeno veliki individualci i dio čopora. Tako brzo uče.
Gledam ga kako se penje, kako mjerka taj tobogan i razmišlja bi li se spustio ili ne. Pa se ipak odvaži. Gledam ga kako se penje na ogradu i gura prijateljicu, pa zastane i krene joj pomagati da se i ona popne. Malo sebičnosti, malo empatije. Malo zlobe, malo ljubavi. Ma divni su ti naši malci.

Ponekad me ljudi pitaju da li je teško biti, onako, malo stariji roditelj. Ne! Predivno je. U fazi ste kad vas baka moli da joj ga dovezete, ne molite vi nikoga da vam pričuva dijete. Uopće vas nije briga da li ćete u petak navečer gledati neki napeti krimić ili Psiće u ophodnji. Hoćete li izaći s ekipom na cugu ili slagati puzzle i to jedno te iste, već trideset i deveti put u jednom danu. Hoćete li na utakmicu, u kozmetički salon ili na dječji rođendan. Ne, u stvari lažem. Uopće vam se ni ne ide na nekakve cuge sa frendovima, radije ćete slagati legiće. Ne da vas nije briga, nego bi vjerojatno tražili izgovor i da vas netko pozove. Niti vam kozmetički salon nije napet, jer doma imate male noktiće koji jedva čekaju da ih mama namaže. Da, vrijeme leti. Mijenja se. Ili vrijeme ili mi. Tko bi znao.

Ponekad me ljudi pitaju nije li logično da ako rodiš ranije, dulje uživaš u djeci i djeca u nama. Zamislila sam se. Jesam. No onda sam shvatila da smo mi sami, ti koji postavljamo granice do kada su naša djeca djeca. Da li prestaju biti djeca kada završe školu? Da li prestaju biti djeca kada se odsele od nas? Kada dobiju svoju djecu? Naravno, nikada oni ne prestaju biti naša djeca, dokle god smo svi živi. Kad kažem djeca, mislim na sve ono djetinje što nose u sebi. Igru, nevinost, osmijeh, bezuvjetnu ljubav. I zaista vjerujem da ako smo dobri roditelji, da uopće nije bitno koliko smo mladi ili stari. Jer naša djeca će uz dobar odgoj, uz empatiju i osjećaj za dobro i loše, uvijek moći sami sebi postaviti granicu dječjega u sebi. I vjerojatno će zauvijek ostati u njima jedno veliko dijete. I uvijek će moći uživati u djetetu u sebi.

I tako. Mrva nakon napornog rođendana i otkrivanja duuuuugačkog tobogana spava, a ja ga gledam. U tom krevetiću izgleda kao mravac il’ čak komarac. Malen. Jedva da zauzima trećinu plahte. Malen, ali srčan. I velik. Velik u svojim željama, u svemu što je u svoje prve tri godine naučio. I da, sigurno će zauvijek biti dijete. Nije lako imati mater poput mene, koja se zaledi svaki puta kada on prstićima prekine muziku na daljinskom. Pa kad uključi, ona opet počne plesati. A usput još i briše smrkavi nos i suze od smijeha. Koja trči kroz lokve kiše, bez obzira na mokre noge i čudne poglede. Oca koji se uspije s njime posvaditi oko željeznice i lokomotive. Koji se s njime natječe koji će dalje pljunuti. Da, tako je to kada imate roditelje koji uporno odbijaju odrasti. Možda je to ludost koju u sebi imaju stariji roditelji, a možda samo uživaju u djetetu u sebi. Tko bi ga znao?!

Tihana Kunštek

Oglas

Komentiraj

komentari