Netko je ostavio cipele u hodniku i vi ste se umalo popiknuli preko njih dok ste nosili posudu punu rublja iz perilice. Možete osjetiti kako vam se prikrada, krene uz stopala – ljutnja.
Netko drugi je OPET zaboravio pustiti vodu nakon nužde. Sada je taj osjećaj stigao do koljena. Počinjete kipjeti. Račun koji ste zaboravili platiti sada ima kamatu za kašnjenje. Domaća zadaća je zaboravljena na stolu, a djeca su već otišla u školu. Skupljate usne. Govorite sami sebi: diši….samo diši.
Kasnije, spravljate večeru, već ljuti i znate da će vam prigovarati zbog onoga što ste napravili. Onda vas neko pogodi u leđa plastičnim metkom.
Tu eksplodirate. Bacite žlicu u sudoper i otmete plastični pištolj sinu iz ruku, sve dok osjećate kako vam plamen izlijeće iz očiju.
Onda, vidite njegova pognuta ramena. On se brzo udalji pitajući se, zašto se mama ponekad ne može zabavljati.
Sjećam se tokom odrastanja kada sam gledala moju mamu kako ključa. Puhala je od frustracije jer nikada nije bilo gotovo – ona nikada nije bila gotova. I onda bi na kraju pukla. Zbog hrpe prljavog rublja, ili večere koju smo odbijali jesti. U čemu je bio toliki problem? Mislila sam.
Nisam razumjela zašto joj je bilo toliko bitno da li su kreveti napravljeni prije nego što smo izašli iz kuće, ili da li je kuhinja očišćena. Ali sada to savršeno razumijem.
Da li ste se ikada pitali zašto je toliko majki ljuto? Zašto otac može stići nakon dugog radnog dana i biti veseo i zabavan, bacati ih u zrak, a sve o čemu vi razmišljate je da ih ne razbudite, jer je skoro vrijeme za spavanje. Zašto nam toliko smeta što, bez obzira što se škakljaju ili dobacuju, kreiraju sretne trenutke iz djetinjstva, nitko nikada ne objesi kaput gdje treba ili stavi cipele u ormar za cipele?
Radi se o malim prestupima, malim trenucima tokom dana koji se čine kao osobni napadi ili čak uvrede i oni se nagomilavaju dok vulkan ne eksplodira. Znam zašto je moja majka gubila strpljenje, s vremena na vrijeme, jer se sada to i meni događa. Zašto smo toliko ljute?
Pa, evo istine: ta emocija dolazi jer ste povrijeđeni.
Da li ste znali to o ljutnji? Da je zapravo znak nečeg drugog? Ljutnja gotovo nikada nije primarna emocija. Ova emocija često ima drugačiji primarni osjećaj u pozadini, između ostalih poput osjećaja zanemarenosti, nebitnosti, manje vrijednosti i nemoći.
Zar to ima smisla? Da zato, što se osjećamo zanemareno, nebitno i ponekad nevidljivo, nekada završimo bljujući vatru na naše voljene.
Trudim se svaki dan da kuća bude donekle reprezentativna vanjskom svijetu, kuham zdrave obroke da nahranimo naša tijela, perem, sušim i vješam odjeću svih nas, tako da bi svi mogli biti sređeni u jutro. Čistim toalet, slažem deke i usisavam tepihe. Podsjećam ih da urade zadaću i okupaju se i da dijele sve sa svojim bratom ili sestrom.
I onda kada ljudi koje volim, ljudi za koje radim sve ovo, uđu u kuću i pobacaju svoje stvari okolo i ništa ne spreme na mjesto ili odu iz kuhinje ostavivši nered koji ja trebam pospremiti, nakon što sam potrošila energiju spremajući jelo koje im je imalo užasan okus, ili ostave hrpu prljave odjeće i omote od čokoladica svuda po sobi, naravno da sam ljuta. Ali istina je da osjećam i niz drugih stvari.
A onda dolazi slijedeći dio, najbitniji dio. Ja ne želim eksplodirati na njih ništa više nego što oni žele da eksplodiram na njih. Koliko je na njima da učestvuju, toliko je na meni da komuniciram šta želim, šta su moje potrebe, da se ne bi osjećala podcijenjeno u vlastitoj kući. Da izbjegavam pasivnu agresiju i očekivanja da će mi oni pročitati misli.
Jer nitko ne zaslužuje da živi u kući punoj ljutnje – ni oni, ni ja.
Kada osjetim da mi se ljutnja penje uz zglobove, moram se pozabaviti uzrokom. Jer ako to ne uradim i ljutnja se popne kroz moje tijelo, čak i ako je stigla do ramena osjećam da mi se čeljust grči, a tada je već kasno.
Tada moram porazgovarati sa sobom. Bar jedna moja potreba nije zadovoljena. Ponekad ne postoji ništa što neko može uraditi – postoje trenuci u životu kada je suprug pretrpan poslom ili su djeca bolesna i majka mora ponijeti teret na svojim leđima. To su trenuci koje morate pregurati, trenuci u kojima vam život daje samo limun.
Međutim, češće se događa da mogu nešto uraditi zbog svog bijesa. Mogu prošetati ili otići u sobu u kojoj imam mir, udahnuti i izdahnuti par puta i razmisliti o tome šta se zapravo događa. Moram kopati dublje od bijesa, do korijena problema – da li sam iscrpljena? Da li sam pretrpana poslom? Da li imam previše obaveza? Da li djeca zanemaruju svoje obaveze? Moram otkriti šta me ljuti u tom trenutku i smisliti kako da to riješim.
Ovo nije zagarantirana metoda prevencije ispada bijesa. Moramo si priznati i prihvatiti da svi imamo loše dane ponekad i to će nam biti oprošteno. Ali ako primijetite da ste često frustrirani, osjećate taj osjećaj ljutnje koji ključa, zbog kojeg počnete „bljuvati“ vatru, jer ste pronašli čarapu na kauču ili zato što djeca nisu stavila suđe u stroj za pranje rublja kao što ste tražili – možda će pomoći da se distancirate i razmislite o tome šta se zapravo događa.
Ako možete procijeniti inicijalnu emociju, da se možda osjećane ne cijenjeno ili nevidljivo, ili da vam je neophodan odmor ili da precrtate obavezu, ili dvije iz kalendara – onda ćete imati i riječi kojima možete komunicirati sa svojom porodicom i objasniti im kako se osjećate.
Znate da je slučaj da se vaš suprug ili vaša djeca osjećaju iscrpljeno, pretrpano ili nevidljivo, biste li vi uskočili i brinuli o njima. Da ih uvjerite da su cijenjeni i bitni i vrijedni. Pa šta je onda sa vama? Zar vi ne zaslužujete isto?
Pripremio: M.Z.
